Prije nego što počnem, da kažem da je ovo po meni najbitniji post koji sam ikad napisala, ili ću ikad napisati. Na stranu depresive, kontemplative i romanse. Ovo je jako bitno.
Nisam sama u ovome.Sad to znam.Bilo je vrijeme kad sam mislila da sam jedina,da me nitko ne razumije,ali to je bilo davno,davno..
Uvijek sam bila veselo i pričljivo dijete.Ljudima je bilo neshvatljivo kako netko mojih godina uopće može toliko govoriti..A govorila sam što god mi je palo na pamet,svaku glupost,nasmijavala odrasle svojim balinima i brzo stjecala prijatelje među vršnjacima.Ili sam bar ja mislila da su mi prijatelji.Jedan od tih mojih "prijatelja" je bio i ovaj čovjek o kojem sad pišem. Čovjek kojeg danas mrzim.Nikad nisam mrzila,nikad nisam bila neprijateljski raspoložena prema ikome,mrzila sam samu mržnju,ali on je iznad svakog slučaja.Iznad svih mojih standarda.Upropastio mi je život na 6 godina.Učinio me strašljivim duhom i depresivnom.No idemo polako.Ipak,moran objasniti što se događalo prije da bi objasnila što je bilo poslije.
Prvih 4 razreda osnovne škole su bili savršeni.Imala sam hrpetinu prijatelja,vodila radijsku emisiju,bila popularna u školi i u gradu,poznata kao brbljavica u razredu,odlikašica koju je učitelj obožavao..Sve super.Taj dečko,nazvat ću ga Mirko(iako se tako ne zove),je bio dečko s kojim sam sjedila u razredu i svaki dan bi nas opominjali zbog pričanja.S njim sam se stalno zezala,igrala posli škole,mislila sam da mi je najbolji prijatelj.No,nisam primjetila tu promjenu.To vrijeme kad se moj prijatelj pretvorio u zlobnog genija,čovjeka koji me maltretirao idućih 7 godina.
Mirko je napravio leksikon(znate one gluposti koje se ispunjavaju kao mala djeca),i nije mi ga dao da ga ispunim.Nema veze,ja ću ga sama uzeti iz torbe,nije bed.I uzmem ja njega i ispunim.Primjetio je.Naljutio se.I tako je sve počelo.
Taj dan sam letila niz stepenice ispred škole (dosta dugačke) i dobila nogom u trbuh.Plačući sam došla doma i sve rekla mami,koja je to rekla mom razredniku.On je Mirka pozvao,izrefulao ga i kaznio.Pametni Mirko se zato dosjetio nečeg puno fizički bezbolnijeg i psihički puno štetnijeg.Pošto sam živila u stanu bez vode i ponekad struje (zbog majke koja je radije kupila dvije kutije cigareta dnevno nego plaćala račune),a imala sam taj problem zbog kojeg sam ispuštala jak miris dok se znojim,to mi je bio veliki problem.Mirko je to primjetio,i smislio plan.Vidite,ovo nije bilo puko zafrkavanje,koje je došlo tek tako,ovo je bio dugo promišljan i razrađen inteligentan plan.Taman su u to vrijeme bili u điru pokemoni,i tako me je dragi Mirko prozvao Kofingom.Znate tko je Kofing,onaj koji baca otrovne plinove i ubija svojim mirisom.Da je to bio samo on,ne bi bilo tako strašno,ali on,inteligentan kakav je,i s groznim razredom kakav je to bio,ubrzo je cijeli razred nagovorio da me tako zovu,a oni cijelu školu.I tako sam postala poznata u školi kao Kofing,Weezing,Smrad ili Kofinjara.Kako god hoćete.Nisam mogla proći dva metra u školi,pa i u kvartu a da ne čujem "Bjeežiii!!Evo Smrada!!Ajme majko,bježite!"..To nije bilo samo nazivanje imenima.Ponašali su se prema meni kao prema gubavcu.Doslovce me nisu htjeli ni dotaknuti.
"Ajme,dotaknuo sam Kofinga,sad se moran oprati!Bljak!" Čak su se izazivali da me dotaknu,a nitko ne bi htio.Kad bi prolazili pored mene namjerno bi zadržali dah,da ne bi udahnuli isti zrak koji ja udišem.Nitko se nije htio družiti s menom jer bi onda i te zafrkavali,govorili da su jadni jer se druže sa Kofinjarom...Bilo je grozno..Naprosto odvratno..Svaki dan sam dolazila kući plačući,nisam pričala ni sa kim,postala sam mučaljiva,imala sam lošije ocjene..Molila sam ih da prestanu,da su grozni,da mi je dosta,ali oni su se samo smijali na to i nastavili.Nisam to više mogla podniti.Bojala sam se uopće dirati ljude,što će mi ostati još godinama u navici..Bojala sam govoriti slobodno,da me ne bi ušutkali i rekli "muči kofing,tko je tebe što pitao"..Bilo mi je tako grozno,a moj razrednik nije znao što učiniti..Htjela sam se premjestiti u drugu školu,bila sam luda više..No u zadnji tren sam ostala u ovom razredu i školi,nadajući se da će kraj osmog razreda doći što prije..I tako je prošlo prve 4 godine tuge i patnje.
Molila sam Boga da Mirko ne ide u moju srednju.Moje molbe nisu bile uslišane.Zamolila sam pedagoginju i ona nas je smjestila u različite razrede.Zadarski mioc je mala škola,ima 4 razreda u generaciji,dva matematička i dva opća.Ja i on smo matematička.Malo nas je,tako da se svi znamo.Kad sam saznala da će ići u istu srednju,zamolila sam ga,preklinjala da ne radi istu stvar i ovdje,na što je on rekao da neće.Ja sam mu budala vjerovala..Nakon svega,ja sam mu vjerovala..No,nije održao obećanje.
Evo,sad sam četvrti razred srednje i još nije prestao.Još uvijek moran prolaziti hodnikom i gledati učenike njegovog razreda (hvala bogu,sad je problem samo s njegovim razredom,moj razred zna za to ali se pravi kao da ne zna..) kako bježe od mene kao od kuge i deru se "Koofing!"..I dalje prolazim starim kvartom i slušam deranja za sobom..I dalje ponekad mislim kako ne mogu više,kako ću jednog dana jednog od njih zviznuti ili čak i ubiti.Po dolasku u srednju bila sam mučaljiva,tiha,nesigurna u sebe,doslovce sam se bojala dirati ljude,pa su oni mislili zbog toga da sam malo čudna,bojala sam sd govoriti slobodno u razredu,i zbog njega sam se bojala muškog spola općenito,jer sam naučila da me dečki samo vrijeđaju i tuku a ne da se ponašaju pristojno prema meni..Ali..Upoznala sam nove ljude,shvatila da postoje i dobri ljudi,da život može biti lijep i unatoč tome,da su oni kreteni samo manjina,hrpa nezrele djece koja nemaju što raditi pa mene sprdaju..imam ljude koji me vole,ljudi koji su mi podrška i koji znaju za moje probleme i unatoč njih me vole,ljudi koji su me naučili vjerovati..Ponovno sam stekla reputaciju velike brbljavice i vesele i drage osobe..No vjerujem da sam ja još dobro prošla i da sam jedna od sretnih..
To što ljudi rade drugima može ih upropastiti za cijeli život.Za vas koji ste to proživjeli,znajte da može biti bolje,možda ne sad ali hoće,da nisu svi ljudi takvi,da postoji dobrota i ljubav na ovom svijetu..Za vas koji stojite postrani,nemojte!Poduzmite nešto,spasite tu osobu od emocionalnog i psihičkog uništenja,vjerujte da se isplati...
Ovaj sam mail napisala prije 5 godina za jedan blog koji je posvećen bullyingu, odnosno o zlostavljanju među mladima i djecom. Pokrenuo ga je moj prvi bivši a ja sam postala suurednica bloga. Uglavnom, mislim da je to tema o kojoj se stvarno premalo govori, i ja bi htjela napisati par redaka o tome, pa tko pročita, pročita. Mojih pet minuta blogovske slave je davno prošlo xD
Ovaj gore tekst nisam napisala za privlačenje pozornosti i da primam suosjećajne komentare. To mi ne treba. Ovo je bilo prije 5 godina, srednja je završila, tog budalu više nikad nisam vidjela, iako sam čula da nije ni završio faks nego se oženio jer mu je cura zatrudnila. Pošla sam na faks, oslobodila se svojih kompleksa i začudo, imam daleko puno više muških prijatelja nego ženskih, ako uzmemo što mi se događalo u osnovnoj i srednjoj. Naučila sam da je moj problem sa mirisom zapravo genetsko nasljedni od moga oca i da je bio izraženo jak jer sam bila u pubertetu a tad sve žlijezde jače rade, pa tako i one znojne.. Nisam bila bez vode svih tih godina. To je trajalo godinu dana, i kupala sam se kako sam znala i umjela što češće. Jednostavno je to bio taj genetski problem. Danas to riješavam kremama i redovitim tuširanjem, tako da sam okej. Ne smrdim više xD No, silazim s teme.
Ovo sam napisala kao svjedočanstvo primjera jedne prethodno zlostavljane osobe ali nažalost nisam ni blizu toliko zlostavljana koliko danas vidim i čujem da se događa. Djeca su super. Svi ih volimo. Slatka su, lijepa, volimo se za njih brinuti. Ali djeca znaju biti prava mala gamad. U tim godinama, vjerujem da ne znaju toliko izraženo što je dobro a što loše i što zapravo njihove radnje imaju za posljedicu. Najlakše bi bilo kriviti roditelje koji ih odgajaju. Vjerujem da ima klinaca koji će činiti sranja jer se roditelji ili ne brinu za njih ili su im ugradili loše vrijednosti, ili se previše brinu za njih pa su ih razmazili. Ne znam, nisam roditelj. No može biti da roditelji stvarno ne znaju da su im djeca takva kakva jesu jer ne vide ili ne žele vidjeti, a oni se trude da ga dobro odgoje. Ipak, koliko je tu odgoja, djeca pokupe ružne navike i stavove i od drugih odraslih ljudi i druge djece. Ne znam objasniti zašto dolazi do bullyinga među djecom i mladima.
Nažalost, toga je sve više. Ja sam imala problema u školi, ali kod nas to nije bila normalna stvar. Ja sam bila možda jedina u školi koju su zafrkavali. Ni u srednjoj nisam vidjela puno ruganja ni omalovažavanja. Sad sve više slušam o tome. Baš govorim dečku kad pričamo o tome. Kod mene toga nikad nije bilo. Kod mene toga nema. Ja to nisam vidjela. Bar ne u Zadru. Možda ne vidim.
U Zagrebu sam često, momak mi je odatle. Vozim se busom prema njegovoj kući i vidim troje djece kako sprda četvrto jer je stranac. Zvao se Paulo. Dijete je jadno pobjeglo na prvu stanicu koje je moglo. Dok se bus nastavio, te tri djevojčice (hello, djevojčice sprdaju dječaka!) su se smijale svojoj pameti i umijeću, i dvije od njih su nastavile sprdati treću oko toga što ne ide na vjeronauk ili nešto tako. Zaboravila sam. Do maloprije suučesnici u zločinu, sad su se okrenule jedna protiv druge. Djeca su uvrh glave treći razred osnovne. Pun bus, ljudi moji. Nitko im nije napravio ništa. Mislim da je možda u tome problem. Što ljudi vide a ne čine ništa oko toga. Iskreno, malo mi je falilo da curama redom opalim šamar pa makar i nastradala od njihovih roditelja.
Uglavnom, to me šokira. Djeca postaju sve gora i gora sve mlađa i mlađa. Može li mi netko objasniti zašto je tome tkao? Govorim dečku, ako ikad budemo živjeli u Zagrebu (a vjerojatno hoćemo), mene će biti strah naše dijete jednog dana slati u školu. Ja vjerujem da ćemo se mi potruditi svim silama da bude dobro dijeti i naučiti ga dobrim vrijednostima, ali što će nam to vrijediti ako jednog dana ono nauči da je dobro nekoga sprdati zbog visine ili dobrih ili loših ocjena. Još gore, što ako njega ili nju napadnu zbog nečeg banalnog tipa govorna mana sa slovom r? Toga me je iskreno i stvarno strah. Ovo postaje problem oko kojega se malo čini. Živimo u svijetu gdje je pedagogija glavna odgojna mjera, gdje se djeci po meni i malo previše popušta. Ne znam da li je to dobra taktika ili nije, ali ja vidim sve više i više okrutne i opake djece kako druge zlostavljaju. Djecu, pa i odrasle! A znam što to čini djetetu kad ga se zlostavlja.
Meni je trebalo 4-5 godina da zaboravim stare boljke. Iz veselog dijeteta sam postala ozbiljni i depresivni tinejdžer da bi se, zahvaljujući ljudima oko sebe, opet postala vesela cura. Ali ljudi kao taj Mirko.. Ima ih. Pitam se što on danas misli o svom ponašanju. Srami li ga se? Ponosi li se? Kako će on svoje dijete jednog dana odgojiti? Hoće li biti sve više takvih ljudi na svijetu? Ili će se ljudi opametiti i pripaziti malo više na svoju djecu? Previše je tu faktora. Dijelom školstvo, dijelom roditelji, dijelom druga dijeca.. No lako je upirati prste. Treba riješiti problem. I to BRZO.
Ako netko čita, stvarno me zanimaju vaša mišljenja o ovoj temi. Ima li u vašem gradu bullyinga i koliko? Ako imate djecu, kako bi vi reagirali kad bi saznali da je vaše dijete zlostavljač ili zlostavljan? Koji je vaš pogled iz roditeljske perspektive? Za sve, da li ste ikad bili zlostavljani ili svjedok zlostavljanja? Što bi učinili kad bi vidjeli tako nešto da se događa pred vama?
I ovim postom radim ogroman apel : Nemojte zatvarati oči. Nemojte ostati po strani. Ne podcjenjujte problem. Učinite nešto. Bolje ćete se vi i drugi osjećati.