Glazba

Glazba je život. To je ovdje početna i završna misao. Inače jako teška za izraziti. Za početak, skupljam riječi. Nekako mi ih fali. Kako opisati nešto što je tako predivno, savršeno, neopisivo? Kako objasniti utjecaj koji glazba ima na moj život? Nikad nisam imala potrebu to objasniti i denfinirati. Uvijek smo glazba i ja bili jedno. 23 godine života, sigurno sve 23 ispunjene glazbom svaki dan. Niti jedan dan mog života još nije prošao bez melodije, note, pjesme. Preko 15 godina pjevanja u zboru (doduše crkvenom, ali moja voditeljica zbora je inače voditeljica mnogo klapa i drugih zborova i profesorica glazbenog), 10 godina sviranja gitare (ne brinite, nisam ni upola tako dobra kako bi htjela biti! Nisam bila aktivna u sviranju svih 10, nažalost), odrasla sa majkom koja je prenijela ljubav prema glazbi na mene (jedna od rijetkih dobrih stvari koje mi je dala) i bratom kojem je glazba još više uobličila život (mali je pravi virtuoz na gitari i inače sklada i piše pjesme i ima(o) bend), jednostavno ne mogu zamisliti svoj život da nije bilo glazbe. Svako jutro u školi i iz škole walkman/discman/mobitel za dobro jutro, na putu prema i sa faksa, u gradu, u busu/tramvaju dok putujem, dok učim, odmaram, smirujem se, ljutim se i živciram, ona je tu u svakom smislu. Moj prijatelj i suputnik.

Mislim da bi bio grijeh i sramota da pišem o biločemu a da ne pišem o glazbi. O toj predivnoj umjetnosti koja nas diže i spušta, o tim tonovima koji mogu prodrijeti u samu bit naše osobe i ostaviti žmarce po našem tijelu. Nisam poeta, neću pokušavati epitetima i slikovitim riječima opisati glazbu jer za to nisam sposobna. Ali moram nekako pokušati objasniti koliko je bitna i predivna i značajna glazba za nečiji a pogotovo moj život.

Doduše, vjerojatno to nije svakome. Možda se netko divi skulpturi ili knjizi ili filmu i to ga oduševljava i uznosi jednako kao što je to meni za glazbu. Postoji užasno mnogo ljudi koji osjećaju ekstazu dok slikaju, čitaju knjigu, gledaju ili čak stvaraju filmove. Meni je to jednako sa glazbom. Svirala je ili pjevala, ili samo slušala, to je melem za dušu. Kad sam ljuta, ona je moj filter za izbacivanje agresija. Kad sam nervozna, slušam je da se smirim. Kad sam znala češće i više moliti, pjevala sam uz gitaru, jer "Pjevanje je dupla molitva". Ima nešto u tome. Uvijek bi mi duh bio viši kad bi pjevala nego kad bi samo "obično" molila. Danas to više ne radim. Zašto? E, ti razlozi su samo moji i nije ih lako objasniti. No, nije o tome tema.

Sad, kad si mlad ili kad upoznaješ neku osobu i onako pričate, često zna doći ono pitanje "Što slušaš?". Iskreno, na to pitanje najviše pošizim jer nikad ne znam dati odgovor. Metal? Rock? Pop? Ne znam. Također ne volim odgovarati na takva pitanja jer automatski vidim onu promjenu u pogledu. Ona promjena koja znači "Ahaaa, sad kad si mi rekao da slušaš to i to, znači da si takva i takva osoba. Kategorizirala sam te u određenu grupu prema tvom odgovoru i sad ću se ponašati prema tebi u skladu sa tom kategorizacijom." Taj pogled mi ne more pobići. Mrzim te kategorizacije. Kao da činjenica što ja slušam metal govori nešto o meni kao osobi. Da, zapravo i govori neke stvari. Govori o meni da neću ići u narodnjačke klubove obučena u suknjice nego ću obućui traperice i starke i uzeti gitaru i sjesti na travu sa bocom Karlovačkog. Ali to ne govori ništa o meni kao osobi, o tome kakva sam cura, kakva ću biti žena i majka jednog dana.

Sad je bio Metalfest u Zadru i možda ste čuli o tome što se događalo na zadnji dan festivala. Ja nisam bila jer, iskreno, ne volim niti jedan bend koji je nastupao (O tome dalje u tekstu). Ali osvrnut ću se na članke koji su bili na internet portalima i na komentare ljudi na te članke. "Prljavi metalci odvratni huligani majku im jebem neposlušnu, samo bi porazbijali sve oko sebe i radili probleme. Jednako su odvratni kao oni pederčine." Molim? Molim!?! Znači, ja slušam metal i automatski po tome sam ja odvratna huliganka koja radi probleme. Studentica pravnog fakulteta, kako bi rekli law abiding citizen, kad bi me vidio na cesti ne bi pomislio da bi mrava zgazila a ti meni govoriš da bi sam ja prljava gamad? Moj kum, inače predivna osoba, danas svećenik, me je naučio white metalu ilitiga kršćanskom metalu i, preko toga, kršćanskom rocku. Kad bi čovjek vidio njegovu kosu do struka bi pobjegao na drugi kraj sobe ali čim bi progovorio najradije bi ga zagrlio. Svi moji prijatelji i poznanici u tim krugovima - sve do i jedan normalni ljudi. Moj jedan dragi prijatelj, inače teški panker, ima irokezu, ali osoba pristupačna do bola. Duša od čovjeka. Zašto onda sudite? Glazba opisuje čovjeka, slažem se, ali ona ga ne pretvara u određenu osobu. Ljudi kažu "nemoj slušati ovo, postati ćeš takav i takav." Ma je li? Nakon 20 godina slušanja rokije i metala izrasla sam u jednu sasvim okej osobu. To što se dogodilo na metalfestu je posljedica hrpe pijanih budala, ali pijanih budala ima svugdje, a ne samo među metalcima.Zato molim te.

Također, to što slušam ajmo reći metal ne mora značiti da ja ne slušam ama baš ništa drugo osim toga. To je također jedna vrsta stavljanja u kalup. Ako ja inače slušam [Umetni metal bend ovdje], automatski na neki način "varam" svoj žanr ako slušam Jamesa Blunta ili Dido. Da, slušam ih! I to sa jako velikim guštom! Također ih znam svirati na gitari! Da vas sad vidim, fanovi Metallice! Što kažete na to? Kad sam bila manja, plesala sam na "If you had my love" od Jennifer Lopez. Gorjet ću u metalskom paklu radi toga! Come one, please.

Ne znam kako je u drugim krugovima, ali u mojim, "alternativnim" krugovima (naravno, samo među budalama, hvala Bogu) također postoji nova vrsta kategorizacije. Znači imamo "Što slušaš", a ja kažem "Metal, grunge, rock, punk-rock". Onda slijedi točno ovaj slijed razgovora :

Osoba : "A tako dakle. Što kažeš na ovaj album Blind Gurdiana? (nebitno koji je bend, samo da pokažem point)"
Ja : "A ne slušam ti ja to."
Osoba : "A ti kažeš da slušaš metal.. Ajde nemoj mi srati, pa što slušaš ako ne slušaš klasiku?"

Nije bitan žanr sad. Ako slušam klasičnu glazbu, bilo bi zašto ne slušam Beethovena, za punk Ramonese, za pop Beyonce. Ne slušam baš te tipične bendove koji su "klasika" za taj žanr. Okej, postoje izvođači i glazbenici koji su zaslužili svoju titulu klasike na temelju svog izvanrednog dara u pisanju i izvođenju glazbe. To slušam, ali ne zato jer je to ta i ta vrsta muzike nego jer je taj izvođač jednostavno RASTURA. Ali sad će mene netko doći osuđivati jer ne slušam "klasike" metala ili rocka ili što ja znam. Jebiga, stari, to nije moja preferencija. Šta sam ja sad ovdje manje bitna i nevažna jer ne slušam onu glazbu koju TI odobravaš? Ono što je posebno kod glazbe je to što je umjetnost, a umjetnost je divna zbog toga što je takva da nekome nešto može biti predivno a nekome gadno. Ako ja volim Cranberriese a ti misliš da su smeće, da li to znači da sam ja niže biće ili ti? Valjda nitko. Sve je stvar izbora.

Jako mi je žao što nisam nadarena za skladanje glazbe. Slušam mog brata kako doslovce se zafrkava po gitari i proizvodi tako super zvukove da bi ja od toga napravila hit za radio. Sluša pjesmu koju ja slušam po prvi put i odmah radi solo improvizacije. Kad je bio manji imao je 3-4 kajdanke pune ali PUNE nota i skladbi za sintisajzer, čak je skladao i za violinu i gitaru bez da ih zna svirati (tj nije znao svirati tad gitaru). Inače, da spomenem, ni ja ni on nismo nikad išli u glazbenu. On stalno nešto novo sklada i nešto novo izmišlja. A ja? Ja sam samo sposobne za srednje dobru reprodukciju poslušanog. Imam dobar sluh, jako dobar smisao za muziku, ali nimalo kreativnog dara. Zato se divim svima koji to mogu i vole raditi. Skidam kapu ljudi!

Ali kad već govorim o glazbi i vrsti glazbe koju najviše volim, za mene je to grunge devedesetih. Prošla sam svoju metal fazu, svoju rock fazu i mislim da sam se tu najbolje našla. Izvođači kao Pearl Jam, Nirvana, Alice in Chains, Soundgarden i Audioslave.. To je ona vrsta glazba s kojom se poistovjećujem najbolje. Najbliža mi je i najugodnija uhu. Ali opet ne slušam samo to. Volim i malo hip hopa, pogotovo ove naše intelektualne repere koji obožavaju gaditi državu i sve je u krivu s njom. Ne, ne mislim ovdje niti na Bolesnu braću ni General Wooa, nego više na Edu Maajku ili Elemental. Njih jako poštujem jer imaju nešto za reći što se neće svidjeti nekim ljudima i zato ih čisto boli neka stvar. A kad sam živčana ili se moram skoncentrirati, jako volim slušati intstrumentalnu gitaru, najviše fingerpicking style gitaru. To je nešto predivno. Nisam znala da se toliko emocija može staviti u 6 žica gitare i da se sa njima može napraviti toliko. Nadasve sam zapanjena.

Uglavnom, pomislila sam da bi bio grijeh da ne pišem o glazbi i o tome kako mi je bitna u životu. Jer je ona stvarno neizostavna. Napravila sam svoj mini rant o licemjerima koji obožavaju suditi druge prema vrsti glazbe i bendovima. Moj duh je miran. I kao zadnje riječi, citirat ću riječi jedne meni jako drage pjesme. Mislim da ona dosta opisuje ono što želim reći.
I tako.. Što slušate? :D

12.06.2012. u 19:54 · Ostavi komentar (0) · Isprintaj · #