Walking with Satie

petak, 31.12.2004.

Nosikiriki Nova

S bedovima problemima, sad je gotovo, za sva vremena sunce nek vam sija neka vam je život u sljedećoj godini ljepši od svih godina prije zbrojenih zajedno, i nek vas vodi nešto više da vam sve bedastoće ne ispuni, ali i sve prave želje ostvari...

Live long and prosper!!!


Jupiiii jeeeee, vidimo se dogodine!!! :)


Sretna vam sretna sretna sretna sretna sretna sretna godina nova ova :)

četvrtak, 30.12.2004.

Komedija karaktera

Maske su pale.

Kazalište je zatvoreno.

Glavnoj glumici je dopizdilo igrati istu ulogu zadnjih deset godina bez

da primi zasluženu plaću!

Kažu: Pukla.

Kažem: Sasvim razumljivo.

Kažu: Prekomplicirana kokoš.

Kažem: I ja bih tako.

I jesam.

srijeda, 29.12.2004.

just a perfect day

Mirisi, glazba, dodiri - sve su to stvari koje nas bacaju na sjećanje. Kažu da retrogradnosti mojih planeta upućuje na to da se često osvrćem na prošlost i zapravo trebala bih prošlosti ostaviti da se brine o prošlosti- čak i kad su sjećanja lijepa, lijepa, lijepa.


Cesta je bila duga 8 sati povratka.


Nikad nisam vozila tako dugo-sama.


Ali dobar je osjećaj biti sam sa sobom i cestom.


Ljudi koji prolaze mimo vas sa svojim životima- poželite ih dotaknuti, opipati bilo njihovih življenja, odmjeriti dužine njihovih osmijeha i povesti ih sa sobom u svoje življenje, napisati knjigu, napisati pjesmu, stvoriti glazbu i raslojiti se u jednakosti, u jednome.


Dok se krećete želite razmaknuti niti njihovih odraza u retrovizoru, pojesti njihovu šutnju i brojati prste kojima su prešli kilometre dodira.


A onda udahnete vjetar, ovlaš s prozora jer želite disati, disati, disati i udisati krajolik, kamen, poroznost oblaka, savršenost dana.



Vrijeme se smanjuje, nestaje, udaljuje i postaje planet za sebe, vi jedini stanovnik jednog vremena- sa svim stanovnicima nekih drugih vremena, krećete se prema istome s različitim ciljem, namjerom, istom prilikom za ples.



Putovanje traje- cesta se bliži kraju i onda ugledate drugog stranovnika jednog vremena istog planeta- i osjetite jo jo u svom stomku, u svojoj glavi, u čitavom tijelu...



I smiješite se, smiješite, smiješite- tvoje se oči smiješe nalik mojima....it' s just a perfect day!

ponedjeljak, 27.12.2004.

yesterday morning tsunami in my eyes

Mokre kose na proplanku snova-čučim!

I potresi unutar mene jer potresi negdje tamo stvorili su paniku za Ljubavnikom.

Ali panika je prošla jer Ljubavnik je dobro.

I Ljubavnik sutra nekim xy letom dolazi kući.

I ja sutra- vozit ću satima do tuđeg aerodroma, tuđeg grada,

neke Metropole kako bih se domogla

Ljubavnika i Ljubavnik mene.

I onda se nećemo puštati satima.

Samo će krv kolati ubrzano.

Samo će tiha sreća parati tišinu pogleda.

A grad će čekati na nas.

Zaplovit ćemo uzvodno prema megalomanskim valovima

Mazit ćemo more, paliti paljenice zahvalnice

i misliti na put koji nas čeka,

na smijeh koji nam se nudi,

na harlekinska odijela kojima mamimo sreću

iz zastakljenih pogleda neznanaca.


Odavno se nisam ovako radovala Jacku, On the road again!


jupii jeee ...


I ne zaboravi- uvijek postoji netko tko te voli!

petak, 24.12.2004.

ezwl eardsi

Ovo je prvi Badnjak i bit će prvi Božić da Ljubavnik i ja nećemo dijeliti čašu,riječi, poglede, usta, tijela jer Ljubavnik je Istok Istočnije i zapravo ne znam gdje je trenutno točno.
Znam da sam ja Zapad zapadnije i da si ne možemo čestitati ni telefonski. Tamo di je nema telefona. On je stvarno Istok istočnije, a to je jako daleko.

Ali moji prijatelji su Zapad zapadnije i večeras grijat ćemo se Vodkom, pravom ruskom koja je rođena davne 1984., a koja je preživjela zahvaljujući mudracima kuće.

I večeras svira jedan od mojih najdražih D.J-a.
Večeras ću plesati, obići Mars, Jupiter i Neptun i sretno sletjeti u svoj grad na počinak!

Jupiiii jeeeee imajte jedan od najljepših Božića ikad i da vam je toplo i mirno oko srca, ruku, nosa, usta tijela, i da se dijelite s nekim vam milim i isto tako toplim pa može to biti i topli štrudel od jabuke :)!!!

srijeda, 22.12.2004.

Zovi 92

Treba mi kiša, kiša, kiša da sapere ovaj dan s mene- ovu noć, prošle sate.
Treba mi vještina da reagiram ljubavlju kad reagiram mržnom na mržnju, agresijom na agresiju.
Treba mi da počnem slušati jasne znakove koji me upućuju umjesto da čekam-što će se zbiti-biti-bi...


Čekala sam i dočekala neznance koji su ušli u moj život na jednoj cesti noći, opkolili me, prijetili mi, pokušali razbiti stakla koja nas dijele, a samo zato jer sam ga zaobišla brzino svojih pokreta- nešto što njegov šovinizam nije mogao podnijeti, njegov mačoistički ego-trip izgrađen na primitivno neandertalskom primozgu primitivizma s primjesom alkohola, u noći koja je iza mene, iza mene, mene, iza....

I nisam znala da strah tjera toliku količinu adrenalina kroz tijelo, kao što bijes daje snagu da napravimo stvari koje nismo u stanju napraviti- čudesnu snagu- hrabrost!


Osjećala sam se fucking nježno, fucking žena, a tako sam ga htjela odalamiti, ali bilo ih je 4 : 1 - nije imalo smisla pa sam se promišljeno ispričala za nešto što je on fucking kriv i bilo mi je žao, prvi put u životu što nisam svoj karate dogurala do crnog pojasa, prvi put u životu htjela sam odgovoriti agresijom na agresiju: sirovo i bijesno!!


I odgovorila sam pratnjom, čekajući da izađu iz auta- kukavički i dobacila im urlik bijesni, jedino što sam mogla, nakon što sam zapisala registracije i dala se u trk jer su krenuli za mnom.


Vozila sam ludo, vozila sam napamet s pogledom u retrovizoru, andrenalinom u tijelo. Vozila sam, pobjegla i skrila se u kut svemira da me ne pronađu.


Zvala 92!


Povezala se s kozmosom, poslala im ljubavi, mada sam im htjela poslati svu mržnju svijeta.


Otišla na koncert!

Otpustila bijes kroz ples!


I počela žaliti što nisam imala više razumijevanja za tu pojavnost zaboravljene duše kojoj sam umjesto mržnje trena mogla dati više ljubavi ili je to licemjerstvo duhovnog odrastanja. Mogla sam puno jednostavnije razoružati neprijatelja i izaći kao pobjednik, ali zapravo još to uvijek mogu- mržnja nas je povezala- srest ćemo se opet! Kozmos kaže!

utorak, 21.12.2004.

Ideal je biti idealan?

Kad sam imala 19 osjećala sam se izgubljeno u jednom datom trenutku-a trenutak je bio prožet gubljenjem ideala.
Ako nemam ideal, ako se ne krećem prema tomu nečemu čemu težim što me onda tjera da budem bolja?
Ništa!
I naravno to je rezultiralo padanjem u depresiju, koja je, naravno, vrlo dobrodošla pojava, a koja se istreniranim pokretima pretvara u odličnog vodiča i detektora problema koje smo zakopali dok smo sanjali na javi.

I zapravo depra me uhvatila prije, no sam shvatila da je uzrok njene pojave upravo gubitak ideala, ali isto tako mi je pomogla da se samootkrijem, da se sagledam, i da potražim nove ideale.

Zapravo, jedan te isti ideal se proteže kroz moj život od kad znam za sebe, samo razlika je što sam ga s obzirom na uzrast od djetinstva do danas nazivala drugačijim imenima i imala manje ili više iskrivljen odnos prema njemu.

Sad mi je taj ideal jasan, a odnos uravnotežen, i mada mu stremim, ipak mi iz ugode često ili katkad dođe da ga malo prekrijem papirnatim ubrusima svakodnevnice.

Onda me uhvati depra, pa se sjetim di sam, šta sam i gdje trebam ići, i sve je opet okej.

expo 2000 u mojim nogama :)

ponedjeljak, 20.12.2004.

Walk about

Hodaj na mojim prstima, i briši odraze sa prolaznika, sa zgrada, sa ulica kojima prolaziš.
Odrazi se- skoči u dalj- i kreni- gdje nikad nisi bila- osjeti što nisi osjećala, srela, okusila.

Razvij osjećaj za razbijenje karika, okvira, obrazaca oblika.
Jedini oblik nek ima oblik srca i lijevka kojim slijevat ćemo svu ljubav svijeta onima koji ne znaju drugačije biti i treba im ljubav za okvir razbiti.

Ne impresioniraj se- obuci svoje najbolje izdanje i ne poreci prirodu svoga postanka- zaokruženu postojanost.

I nek te ne muči krhkost i izgledna nepokretnost hodajućih ledenjaka, težina njihovih koraka i ozbiljnost njihovih lica. Stavi masku harlekina, prisjeti se osmijeha, uzmi nož i razreži okrutnost svijeta na tanke fete. Pođi u kuhinju, noću, dok svi spavaju i položi fete u vruće ulje- isprži ih, rastopi karamelom i zasladi.

Na stolu-bijeli stoljnjak. Na ulici crni mrak.
Na stolu šareni tanjur. Na ulici bezličnost betonskih otuđenja.

Zabrani televiziju, pozovi ih k sebe i posluži im večeru, zagrij njihova srca, i nek sigurnost tvoga dodira ulije nepokretnosti lepršavost, i neka mekoća tvojih usana grije njihovo lice jer u svijetu grijanje ne radi kako treba.

Mutna sjećanja na nedefinirani teret koji ih muči- nestat će.

nedjelja, 19.12.2004.

Soundtrack

U mojoj glavi smijeh

Pretvaram se u sanjača sljedećih dana, pišem SOUNDTRACK čekanja.


Istrenirani sam primjerak vrline- strpljenja, čekanja, pogledivanja.

Odsutnosti pretvaram u prednosti i pazim da se previše ne sprijateljim s Jackom, ne otuđim.


Sva se mora i sva ljeta ljuljaju u meni- pijem pivo sunca, svjetlost trepećem dok brojiš mi trepavice- i sanjam :


Kako je netko probudio tečost
Naših ruku i mi se prožimamo
Kroz susrete mora i oblaka
I naši horizonti
Ostavljaju tragove daljine
Da srest ćemo se skoro
Zagasiti, boje žarkih proreza
Kojima kidam vrijeme.

subota, 18.12.2004.

Silencio III

Večeras postojim unutar sjećanja- vidiš stvari, ali ih ne možeš dotaknuti, želiš stvari, ali ih ne možeš ostvatiti, ne možeš ih osjetiti drugačije, nego preko slika- dijapozitivi u glavi- redaju se! Osjećaš boje, okuse, poglede, živiš trenutak-sjećanja!

Bit će blizu, na pragu prelaska u brojke mog rođenja, iznenaditi me, i sve opet, kao u krug- vrtite ćemo se.


Kao do sad, kao zadnjih godina, kao Sunce i Mjesec.


Tišina je nekad opaka stvar.

petak, 17.12.2004.

GO JAck !!!

Neki ljudi imaju duha za rano dizanje- ja nemam. Znam, to je stvar navike, ali ja nemam naviku ranog dizanja, a i da imam vjerovatno bih je brzo izgubila.


Volim noć.


Razlog je vrlo jednostavan: tad mogu sažeti svu sebe u jednu točku. Po danu to ne mogu.
Čak i kad sam umorna, kao sad, kao što bijah jučer, ipak uporno izigravam optimistu
jer ujutro sam opet s Jackom On the road, i to vrlo rano, rano, rano.
Znači, imat ću tek par sati za sanjanje- nedovoljno, ali uzimam koliko mi se da.
Ali i to malo vrijedi jer biti opet Na cesti znači proživljavati onaj uzastopno nezaboravljivi osjećaj kretanja, a bitno je samo
NEK SE KREĆE!


Kretanje će biti kratko, ali dostatno da iskočim iz balona i da svoje vizualne aparate pomaknem s jedne točke na tisuću drugih, kako bih se što bolje vratila na onu jednu jedinu točku u sebi koju moram micati, sve više i više, sve dalje i dalje, dok se ne raspuknem u cijeli svijet, i ja i svijet, i svemir dok ne postanemo ista točka istog trena.

A onda ću se smješkati, a moja ženska skulptura u polupraznoj galeriji naći će skliskost tišine i na njoj će klizati cijelu vječnost- sve dok ne umre od smijeha.






Relax

"It's not here to stay, but We are going on to keep the stop in time...be wilder, control it, conclud it, no solid ground to walk on."

četvrtak, 16.12.2004.

To tired to be tired

Paraglajder u mojoj glavi

Dan me samljeo, držeći me za drveni rub opipljive stvarnosti.
Onaj dan kad se nagomila značajno beznačajnih stvari naprosto neodgodivih-onih koje bih inače po defaultu bacila u veliku kozmičku kantu zaborava i više ne mislila na njih, ali svako toliko se zaletim i kao da mi cjevčice kisika ne daju da dišem- pa se utapam u neprocjenjivo dobroj neprocjenjenosti, usljed nedostatka kisika, koja me stavlja da čekam u predsobljima gubljenja vremena ...

I ta unutrašnja glatkoća umora bridi po svim mojim paralelama i meridijanima. Umor klizi kroz cijelu mene s željom da me prožme do najdaljeg atoma i molekule, pa sve do okamenjenih misli stvrdnutih negdje u primozgu.
Oko mene brda- trebalo bi mi još malo snage da se popnem i umoru dopustim da me cijelu obuzme, da postanem šupljikava, čista, ispražnjena od svih misli koje mi se motaju po glavi.



Šupljine umora koje ostaju jedino mogu biti ispunjene glazbom, i pokrenuti ovo tijelo- ovaj predmet koji omata djelić vječnosti obojan lavandom.






Vrijeme je za glazbu..... o jeah!

srijeda, 15.12.2004.

Tvoje srce- ljeto sekunde

Izlazim vani i šećem preko grada- u grlu mi se mjesec hladi- mlad.


Neki bubanj buba nježno – u daljini. Dozivaju me dahovi svjetlosti- svjetovi u kojima nestajem i pretačem se preko molova, durova i utapam u glazbi okusa.


Gađam prolaznike povisilicama i violinskim ključevima.


Bliže se vrijeme - vješam note po prozorima, po oknima, vratima, izlozima i licima- bliži se vrijeme!



Maestro: sviraj!



Note sam ti ostavila, pravi tonalitet, pravu harmoniju: SVIRAj, usrećuj ljude, podsjeti ih da postoje stvari i manje od zrna gorušćice koje su važne, koje su dovoljan razlog za ples!


Narode: pleši!

Mi stojimo ovdje i izlažemo se. Gledamo okolo, mijenjamo pravce- we are show room dummies- and we like it !

utorak, 14.12.2004.

Una naranja de risa

Riječi se istanjile, u sebi osluškujem eho i sve što čujem je tišina.
Sve što čujem je: pljesak jedne ruke, dodir jednog srca, okus jednog pogleda na svome ramenu, na svojim vjeđama koje se sklapaju pod teškim, grozdanim usnama čekanja.



Imamo izbor:

Uvijek imamo izbor



I zapravo šutnjom tišina me opipava. Iz mene izlječu neke riječi drugačijih boja, na dva dijela raspolovljena gledam se: sebe koja se samopromatra i sebe koja vrišti (od smijeha) negdje iz prošlosti jer je zapela za nepce neba- to mi se stalno događa : to uporno zapinjanje za nebo, za svemir- kad se nađem u ulici između 5. i 6. kuće, a Saturn me promatra i tješti ko naranču!






Ima još netko tko se smije kao vi.

Ima još mnogi.....



jupiii jeeeee :)

ponedjeljak, 13.12.2004.

Show me how you do that trick that make mi laugh

6. sat, prvoga dana jedne godine, dok sam se vozila kući zazvonio mi je telefon: on me zvao da se vratim po njega, prošla sam mimo njega nekih 300 metara. Nije mi se vraćalo, bila sam opijena, bila sam u kontroli, ali umorna, prokleto umorna, i nije mi se vraćalo ni pedalj, ali vratila sam se jer radi njega bi se bila vraćala bilo gdje.

U naglom skrenju – polukružnom, ne davajući žmigavac, dok je tišina prostora parala uši pogleda, u okretanju cirkuškog klauna harlekina začuo se udarac.
Čovjek je ležao na podu, nije mi bilo jasno, ništa mi nije bilo jasno...


Čovjek-dječak je vozio motor, preblizu i skrio se u mrtvom kutu mog pogleda i uz moj nagli okret on je dodao gas i slijepio se, odlijepio, pa slijepio uz asfalt, ali asfalt bijaše mek, novogodišnji, posut paperjem nečijih dobrih želja, i čovjek-dječak prođe bez ogrebotine, bez mrlje i vrati se svom svijetu kao da u moj nije ni kročio.


A ja- kao svaki klaun tražim uzročno posljedičnu vezu, manipulaciju stvarnosti, prošlosti, znanja, potrebe za učenjem i ne nađoh odgovor na pitanje: zašto se dogodilo što se dogodilo?

A moj On je vjerovao da je to sve radi njega. Nisam pronalazila logiku u njegovom samookrivljavaju, niti vezu sa svim nevjerojatnim stvarim koje je prošao zadnjih mjesec dana kao što je on pronalazio.


Jednog jutra, 6 mjeseci iza, u 6 ujutro moj On je odletio kroz prozor svoje sobe s pogledom na more-samoubojica iz nehaja. Htio se samo protegnuti- otići high pod strop na tren, pa se spustiti i zaspati.


Istog dana, 6 minuta jednog sata zazvao me netko da me obavijesti o letu.


Večeri iza, doletio je u moje snove, na mjesto gdje smo se prvi put sreli. Šetao je ulicama kao da nije odletio, ali ja sam znala da jest, znala sam da zna da znam put. Rekla sam mu da više ne smije lutati ulicama, tako bestjelesan i paperjasto proziran, rekla sam mu da je vrijeme da ode visoko, gore, pokazala sam mu put, znao je da znam. A onda mi je posalo razglednicu- glazbenu- kao znak da je uspješno prešao- glazbenu po dogovoru. Glazba je bila ta koja Nas je spojila- jednom!

I onda godine sljedeće, nove godine, netko je ostavio za mene knjigu pod njegovim imenom: E.A.Poea, Ukradeno pismo- netko, mjesecima iza ću tek saznati, kome je On dao godinama prije da mi je da, netko tko je zagubio pa je čudom našao baš ....






Ali nekad i kad nismo svjesni možemo zaželjeti da odemo predaleko, a kad odemo- ima li povratka?
Samo povratak - u svijet u kojem je vječna glazba zvijezda- svemir koji nas vraća u pravo vrijeme i na pravo mjesto.





Tvoj smijeh otključava vrata za mene. Smij se škorpijo jer ovaj put si strijelac !

nedjelja, 12.12.2004.

This fire is out of control

I ima jedna pjesma koju slušam danima This fire is out of control (Franz Ferdinand) i ta pjesma čini da odljepim, čini da se osjećam kako su mi pod nogama svi svjetovi, sva neba, svi pogledi.
Ova pjesma me čini so fucking sretnom, i onaj zvuk gitare, aaaaaaa....



Želim ići na neki koncert-dobar koncert! Ili na neki party- dobar party.

Želim osjećati ono vrtloženje svoga jastva kad zaklopim oči, a glazba me usisava kroz crne rupe svemira i tijelo mi se smije i smije i smije, dok promatra svijest koja juriša na sunce, kao što juriša kad čuje Franz Ferdinanda.

subota, 11.12.2004.

7. of

Otvaram putove srca, i cvijeće noći što ti ga polažem pred bosa stopala samo znače: da predajem se!
I nije važno što te nema-ovdje.
I nije važno što smo polutka razlomljena na dijelove-Ogledalo usitnjeno daje isti odraz.


Predajem se!






Trube daju znak za koračnicu, koračam prema izlazećem otisku, obrazaca osmijehu, utiskujem se u pore, u kišna srca i svijetleće svodove.

petak, 10.12.2004.

Sasvim razumljivo

Prije par sati osjecala sam potrebu za razgovorom s ljudima koji imaju druge ideje, nove poglede, ili iste poglede ukoricene u drugacije rijeci, ali jako je tesko susresti ljude- drugacije od vecine. Zapravo takve ljude uocite odmah. Poznajem ih po sjaju njihovih ociju, po odbljesku njihove aure i pokretima lijeve ruke.Oni su zapravo neuocljivio uocljivi.

I zapravo, nije stvar u kolektivu, stvar je u individualnosti, u pokusaju pojedinca da se ne utopi u masu beznacajnosti i da se izbori za sebe onakvog kakav jest- a svatko jest- drugaciji.

Svatko jest-poseban.


Samo svatko to ne shvaca, a oni koji shvacaju grade se i sire dalje, i dalje, sve dok im horizont ne postane prekratak, misao preuska i prostor premal, a onda ocekujem cuda od ljudi koji su SVOJI, ocekujem svijetlo svijeta.


I svaka misao daje znak da je vrijeme za stvari drugacije, za one iste koje smo zaboravili uspavljujuci se zorom na klupama pored ljeta koja su prosla.


Zrcala su svuda oko nas-pogledajmo se- sasvim je razumljivo da se nekad ne prepoznamo kao sto se prepoznajemo u drugima koji se tkaju rijecima kao mislima i mislima kao snovima koje sanjamo kad se ne brinemo za praznine u atmosferi.


Prepoznajem se u svima i sve prepoznajem u sebi, ali cest je osjecaj zaboravljanja na one stvari koje su bitne, a bitne su upravo one koje se lako zaborave.



Svijet raste!

Raste li?

četvrtak, 09.12.2004.

Just an ordinary blue moon

Danas sam ušla u kupaonicu, banju, kupatilo i slučajno se susrela s likom u ogledalu, a zapravo samo sam htjela oprati tom liku s druge strane kosu, ali sam uzela nožice, škare, makaze i odrezala mu je.

Netko iza mene vrisnuo je: NE!

Hej, to je samo kosa- kosa kosa !

Svi se poistovjećuju s mojom kosom, vilinskim odsjajem njih samih, ali ne i mene, ili možda, ipak...

Želim da mi uši strše, želim da mi je kosa neravnomjerna, nepravilna, oštro odrezana, razbarušena, neukrotivo nepravilna.





Pravocrtnosti su odavno dobile otkaz- gibam se u nepredvidljivim intervalima nepravilnih oblika- kidam obrasce, formulare- jer ne želim da postoji program za ponašanje- bar ne u tolikoj mjeri u kojoj mi stavljaju okvir kakav ne želim.


I bojim se osjećaja koji nosim u sebi- i bojim se kako preživjeti sljedećih 20 dana, dok ne stigneš na Istok Istočnije, dok ja čekam Zapad Zapadnije.


Fuck, fališ mi- vidiš i aliteriram za Tebe.

srijeda, 08.12.2004.

grad je disao, jednom, puno bolje

Danas sam pješačila-dugo-najduže od svih pješačenja u zadnje vrijeme-slušala sam eho grada, opipavala mu bilo, dodirivala lice, ispipavala čakre.

Prolaznici su prolazili i vidjela sam: oni ne čuju njegovo hrapavo disanje, astmu njegovih pluća, vlažnost sluzavih bronhija.


Uspavani stanovnici ljuljuškaju se progutani nemarom i njihove oči tumaraju nekim dalekim prostorom.

A ti, kroz kojeg provlačim niti svojih vrtoglavih želja, čuješ li eho grada, njegov puls pod svojim stopalima?

Izuj cipele- vrijeme je da hodamo bosi!

utorak, 07.12.2004.

No need for Neon

Svaka riječ ima svoju težinu, svaka misao svoj domet, svaki glas svoju boju.
Osjeti moje srce- ono je sveukupnost- Čežnja!

Zastori između nas su dovoljno tanki da se nazremo kroz senzaciju osjetila: osjeti me- kako dišem; osjeti moju kožu, i moj pokret- upotrijebi maštu- odrazi se, udalji se, približi se.



Jer noćas istok je još istočnije i vijugave ceste lelujaju zajedno sa mnom- sami smo.
U tišini se probiramo, vidimo- svime samo ne očima, nezrcalnim staklima :
To nisi ti-to sam ja!
To nije cesta- to je put!
To nisu zvijezde- to je svjetlost- spavaj- uvijek će biti neuspjeha, pa što?

ponedjeljak, 06.12.2004.

Retrogradna Kraljica Sjevernih Čvorova

Ako me nema sutra, ako me nema preksutra, zapravo nije važno, ne brini. Ništa se nije dogodilo-tek tako.
Posudila sam nečije tuđe oči, krećem u svijet, tražiti nove dimenzije.
Naime, tražim put do vrha svijeta.
Željna sam sna.
Odmora.



Ne želim biti konceptualist vlastitih govora i osmišljenih prošlosti, a još manje budućnosti.
Treba mi truba, treba mi fagot, i klarinet, malo Tine Brooksa, malo H.Hancocka, i dobar razglas s prosječnog partija;treba mi da me razbudi GLAZBA sadašnjice, ona koja se zove SADAŠNJOST.

Jer jučer je kasno, sutra je rano, a nikako da uhvatim, za ovratnik, vilenjaka svojih ušiju što strše ispod kose magičnosti.








I kad mislim o kapi rascjepa na našim dlanovima- sjetim se da su pravocrtni krugovi tek nešto što trebamo u lelujanju pretočiti u korake ka sebi, mislim o kupolama koje tek treba razbiti, o okvirima koje treba razgraditi, i o svemirima koje treba nanovo otkriti.







Ako me nema sutra, ako me nema preksutra, zapravo nije važno, ne brini. Ništa se nije dogodilo-tek tako.
Probudila sam se- vrijeme je za igru, vrijeme je za ples.

Provlačim se kroz stopala, kroz dlanove, kroz kosu, i izvlačim SVE

potrebno za mekoću tišine GLAZBE, one koja se zove SADAŠNJOST.

nedjelja, 05.12.2004.

Walking after midnight

Kad jezikom prolazim po koži podatnoj, kad ogledam se u zrcalima zamagljenim vidim nešto sasma drugačije, a nešto potpuno isto kao svaki put.
Na platformi zvukova, s podija dozivaju me imena, ime svako je moje i nije moje.
Razbacanih bokova gradim se godinama, prelazim s jednog partera na drugi, hiperaktivno retroaktivno postajem vlastita zagubljenost- kad ogledam se u zrcalima zamagljenim gdje

da budemo dodirnuti snom iste sanje, a akvareli naših misli razlijevanju se preko skalina obnoć svaku noć, kad se ispruženih misli ko ruku vucaramo ulicama gradova proparanih uzduž i poprijeko.
I mirišu naranče,
Jezikom prelazim preko poroznosti kože
Upijam sve strahove, sve tjeskobe,
Svu nesanicu ikad pojavljenu.
Upijam kako bih je ispljunula sažetu,
na jedno mjesto posađenu.
Postajem kompos za akumuliranje ljubavi
Postajem hiperaktivnost svemira u pokretu
Dajem svoj obol svjetlosti zvijezda
I puštam u svoje snove sve što drugi ne žele

subota, 04.12.2004.

All I need is Moon Safari

Nisam te zapravo nikad podsjetila da se svijet još uvijek vrti, da se naše ruke još uvijek drže, i da nam nisu ukrali bicikle onog ljeta dok smo ispijali pive na bedemima, i preskakali ograde na igralištima.


Sjećaš se, penjali smo se, hodali kroz travu, spavali pod zvijezdama, opijali se ispred faksa, a onda si me pratio do prozora tuđih stanova koje sam posvajala .


Sjećam se da si mi pokretima ruku prelazio preko lica ocrtavajući ga, i praveći neke nove izraze.


Uvijek nešto za reći, nešto za pričati, nešto za raditi- s tobom.


Osjećam toplinu- noćas.
Osjećam kako je vrijeme da se izgorene misli obnove - vatrom kroz vatru.

Prepuštam se pustinji. Pjenušavim pokretima rastjerujem oblake, uzimam mač da probodem ranjivo sunce- njegova krv svjetlosti vlaži moje lice.


I nema te snage, i nema tih pokreta kao pokreta tijela dok okreće pedale,vozeći se uz more, a u glavi tutnji glazba.


I nema tog osjećaja do osjećaja povjetarca u kosi, upravljača pod rukama- control [frik]-
I puta pod nogama.

Sjećaš se?
Svijeta koji se vrti?

četvrtak, 02.12.2004.

Cirkus je došao u moj grad

Neke dodire ostavimo ispred vrata da nas čekaju u sumraku, kad padne noć, kad zahladi i zaželimo se topline dodira- tad sklapamo oči.


Kad sklopim oči – ispred sebe vidim ružičaste trake i plavo sunce. Nalazim se u luna parku- ringišpil postaje moja os i osnovica. Krećem se polagano-sasvim polagano- želim vjerovati: klauni postoje!


Kad sklopim oči vidim polagano prepuštanje i ne znam što je gore, a što dolje.
Bljeskovi pred mojim horizontalnim pogledima me uspavljuju, i samo taj put gledam bez susprezanja jer samo taj put kao mnogo puta do tad skidam osmijehe da ih fotokopiram po nebu.


Onda se ogledam- pa guram ljude, upirem prstom u nebo, vrtim ih u krug, vodim na ringišpil.

I smijemo se, svi se smijemo, jedemo šarene lizalice i skačemo u zrak od ushita.


Ponekad kad sklopim oči- doista, o doista.

srijeda, 01.12.2004.

S vremena na vrijeme, vrijeme je !

Zidovi oko mene rigaju nebo, i slatku prašinu slobode, oslobađaju se boje, pretvaraju se u nešto novo - transformiraju se, padaju, kožu sa sebe stružu, traže izlaz za nove svjetove- žele kročiti u moj. Puštam ih da se strovaljuju na crveni tepih kojim i sama kročim, i ne plašim ih usisivačem prošlosti jer vrijeme je da se ZAVOLIMO !

Vrijeme je – jesen je.
Mi prolaznici s kišobranima - svjetovi.
Mi palikuće naših misli - gledamo se.
U prolazu.
Stružemo noktima po staklu;
Umjesto licima.
Vrijeme je za grimase smijeha,
One dječije, one smiješne, s kućnog videa.
Nalakirajmo nokte, namažimo usne,
Krivo iščupajmo obrve, natapirajmo kosu,
Obucimo se drugačije,
I plešimo - probudimo sretan dan - vrijeme je.

Komentari da/ne?

Ožujak 2025 (1)
Veljača 2025 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (3)
Travanj 2019 (5)
Ožujak 2019 (11)
Veljača 2019 (21)
Listopad 2018 (2)
Veljača 2018 (3)
Lipanj 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (9)
Travanj 2012 (1)
Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)