Prije par sati osjecala sam potrebu za razgovorom s ljudima koji imaju druge ideje, nove poglede, ili iste poglede ukoricene u drugacije rijeci, ali jako je tesko susresti ljude- drugacije od vecine. Zapravo takve ljude uocite odmah. Poznajem ih po sjaju njihovih ociju, po odbljesku njihove aure i pokretima lijeve ruke.Oni su zapravo neuocljivio uocljivi.
Neuocljivi kolektivu,ali uocljivi svima koji bjeze od kolektiva.
I zapravo, nije stvar u kolektivu, stvar je u individualnosti, u pokusaju pojedinca da se ne utopi u masu beznacajnosti i da se izbori za sebe onakvog kakav jest- a svatko jest- drugaciji.
Svatko jest-poseban.
Samo svatko to ne shvaca, a oni koji shvacaju grade se i sire dalje, i dalje, sve dok im horizont ne postane prekratak, misao preuska i prostor premal, a onda ocekujem cuda od ljudi koji su SVOJI, ocekujem svijetlo svijeta.
I svaka misao daje znak da je vrijeme za stvari drugacije, za one iste koje smo zaboravili uspavljujuci se zorom na klupama pored ljeta koja su prosla.
Zrcala su svuda oko nas-pogledajmo se- sasvim je razumljivo da se nekad ne prepoznamo kao sto se prepoznajemo u drugima koji se tkaju rijecima kao mislima i mislima kao snovima koje sanjamo kad se ne brinemo za praznine u atmosferi.
Prepoznajem se u svima i sve prepoznajem u sebi, ali cest je osjecaj zaboravljanja na one stvari koje su bitne, a bitne su upravo one koje se lako zaborave.
Nasi svemiri koji se sudaraju rijecima-
-tako razliciti, a tako isti
dovoljan su razlog za plutanje po
vrhovima svijeta bez oblaka
s vidikom sve do iza horizanta