Walking with Satie

petak, 17.12.2004.

GO JAck !!!

Neki ljudi imaju duha za rano dizanje- ja nemam. Znam, to je stvar navike, ali ja nemam naviku ranog dizanja, a i da imam vjerovatno bih je brzo izgubila.


Volim noć.


Razlog je vrlo jednostavan: tad mogu sažeti svu sebe u jednu točku. Po danu to ne mogu.
Čak i kad sam umorna, kao sad, kao što bijah jučer, ipak uporno izigravam optimistu
jer ujutro sam opet s Jackom On the road, i to vrlo rano, rano, rano.
Znači, imat ću tek par sati za sanjanje- nedovoljno, ali uzimam koliko mi se da.
Ali i to malo vrijedi jer biti opet Na cesti znači proživljavati onaj uzastopno nezaboravljivi osjećaj kretanja, a bitno je samo
NEK SE KREĆE!


Kretanje će biti kratko, ali dostatno da iskočim iz balona i da svoje vizualne aparate pomaknem s jedne točke na tisuću drugih, kako bih se što bolje vratila na onu jednu jedinu točku u sebi koju moram micati, sve više i više, sve dalje i dalje, dok se ne raspuknem u cijeli svijet, i ja i svijet, i svemir dok ne postanemo ista točka istog trena.