kad zakašlješ
pluća ti se nakrive
malo više
kako bi te čule
školjke koje
strpljivo čekaju
na obalama
kako bi ih netko
stisnuo na uho
tada šapuću
o sedefnim srcima
kojima
obavijaju brodove
koji brode
po nježnim dječjim
snovima
dok spavaš
kerubinskih obraza
nadgledaš svijet
i smiješ se
u nedjeljno jutro
kad krenu u četama
da budu točno u 10
na mjestu
na kojima
ih hrane heljdinim
brašnom,
posutim krhotinama
leptiričinih krila
i leptirica
koje su se gnijezdile
da ostave mlade
neće primijetiti paučinu
koju će probavljati
u svojim stomcima,
a mudros stećaka
ostat će nedostižna
kao velebno more
koje ih gleda
kao Velebit
koji se nadvija,
a uzvisti ih ne može
David Bowie - Blackstar - KLIK KLIK
kako da ti
uskratim laktaciju
svojih želja
koje ti nudim
u kakofoniji
izgovorenih riječi
samo se nižu asocijacije
dok doživljavaš
mikro moždane udare
svaki put kad
te zamolim
da me saslušaš
jer p(r)ogledala sam
onaj dan
kad smo ispred
semafora
buljili u prazne
grudi grada
bilo mi je jasno
da sam napipala
šutnju veću od sebe
zakopanu duboko
u limenci
babine kutije za kavu
sada znam,
doista znam
nebo je prostrano
i sav kisik
koji pojedu
ispovratit će
zemlja kroz potrese,
unutraške
Nick Cave - Push the sky - KLIK KLIK
ljuljajući zasloni poskakuju
u očima plava svjetlost
nadražuje sinapse
i čini pamćenje poroznim
trusi se kao stiropor o zid
dječje ruke izgrebane
od igre
Tesa je rekla
da su se čuda događala
oduvijek
od-uvijek,
ali da je trebalo
proći toliko vremena
da ih prihvate
kao svoja
za njih su to bile običnosti
naslonjene o zidove
kao uspomene
koje je Lucien
ejakulirao
na slikarska platna
u nedostatku želje
za životom
a onda sve te seanse
i sva ta paljenja,
rituali čišćenja
u kojima podlaktice
smrde na kratere
zvijezda padalica
kako nešto tako lijepo
može ikome pokvariti dan?
kad bih danas
imala vremena
pogledati u sebe,
bilo bi dovoljno
s mnogih mojih prozora
pogled se pruža
na more
iz kojeg svakodnevno
iskaču ljudi
trudni od života
plavi od nastojanja
da iz svojih prozirnih žila
istisnu zadnje atome
buke rata, koju smo žvakali,
i pljuckali tko će dalje...
na persijanama
isušili smo, sretni,
sve tragove socijalizma
i legli u postelju
spokojni, oprani od krhotina
koje su dolijetale 20 godina
kao da smo ih zaboravili
prepustili smo se
svakodnevici:
za bolji auto,
bolji sat,
više kave na stolicama
kojima žuljamo hemeroide
više putovanja
novih iskustava
i orošenih dlanovima
kojima držimo okidače
za ukrasti trenutak
svi ti ljudi,
dobri ljudi,
ni ne znaju
da su kitovi
u Japanu
crveni
u plavom zaljevu soničnih
urlika
dok ih britkim
sabljam sijeku na pola
svi ti ljudi,
dobri ljudi,
šute i jedu
plastične ribe
svojim osunčanim rukama
Soley - KLIK KLIK
do sad
nije bilo tužnije
s tobom
do danas
kad su ti se iz ruke
cijedile nemoć
i nepoznavanje
onoga divnog
razlijegao se
pogled horizontom
sunce je pržilo, a
iza visokih prozora
stabla su upijala
dionizijski dan
za tebe nepostojeć
samo tvoje ruke
krvave povisilce tuge
dok ih čistim
jer ni ne znaš
da te bole
da su ranjave
i meke
dok
blage rotacije
prašnjavih kolica
tvoje ruke guraju
kroz sjećanja
davno skinutih
naljepnica
The Lumineers - Sleep on the floor - KLIK KLIK
iza zida lijevo spavaju
u nespokoju
u boji cikle boli
u strepnji
za ljepotom
koja se nosi
na dlanu
ispod zida gore
u vici nervoze
i plača
okreće se
kontrolirano
ludilo ljutnje
dozirano dva puta
mjesečno
kroz skrhano jedno
koje raste
nježno
u noći bez rasvjete
dok slušam
kako dišu
moćna pluća
svemira
dva heroja i
jedna heroina
spašavaju
moj svijet
kad je djed otišao
sa svog otoka
i ja sam otišla
još uvijek nerođena
vratili smo se jednom
moj otac i ja, i mati i brat
bio je i djed, i baba
bilo je oskudno
podovi su vrištali
kad smo se spustili
dolje - u kuću sredozemne
more me ljuljalo
do povraćanja
- gledaj u zeleno!
nije pomoglo
jeli smo ribu
i smokve
i više se nismo vratili
sada želim
jer te sanjam, djede,
da izmirim sve pretke
rasute zvijezde
rekao si da pišem
slatke stihove,
ništa više
nema rasta
samo točka
i od tad razmišlja
o kroasanu
u toplo utopljenom
rukama
kako bih kasnije
mogla gledati
u daljinu...
kako se ne bismo
suzili u licu
kako nam to titravo
ne bi oteli
nije tajna
da su prve bore
mirišljavi izdanci
pravila
da smo postali
dosadni
samima sebi
imala sam strast
za njegove gradove
za rast duge kose
koju sam brižljivo čuvala
u teglama
kod pukovnika
nisam nikome pisala
nisam slala naljepnice
lijepila marke
samo sam čitala
ispravljala pogreške
između slova
tražila udubine
po znanstvenoj
ganjala naslove
nisam kao on
gubila sjećanja,
lokacije
gradove
ljude
sada se gubim
u kritičnoj
masi dana
kada ne znam spavam li
ili sam već ustala
samo prevrćem teleteks
buba me realnost
i trenutak
da više neće
staviti slovo
na papir,
pokazati srednji prst
i reći: vrijeme je
STOP
ONE
Free rice
onehappyislandmusic
make model
david sylvian
cocteau twins
dead can dance
and also the trees
cowboy junkies
talking heads
air
violent femmes
Tortoise
sigur ros
ms. john soda
tarwater
amon tobin
yonderboi
trans am
cinematic orchestra
calexico
stina nordenstam
lunar
bilk
apparat organ quartet
olvis
architecture in helsinki
brazilian girls
arctic monkeys
death cab for cutie
modest mouse
arcadefire
bloc party
muse
royksopp
coldcut
the shins
65daysofstatic
frou frou
explosions in the sky
Godspeed You Black Emperor
vuneny
le tigre
the dining rooms
bajafondo
KIMIKO
Laura Veirs
Feist
tina brooks
PORTFOLIO
art brut
the rakes
harrisons
logh
fujiya & miyagi
Whitest boy alive
regina spektor
gnarls barkley
smoosh
the new pornographers
minus the bear
cursive
your33blackangels
she wants revenge
The album leaf
M83
do may say think
eluvium
Rupert Falsch
electrocute
Styrofoam
the appleseed cast
as tall as lion
______________________
*nu-jazz*
peacespeakers,
jazzamor
the funky lowlives (sail into the sun)
les gammas
king kooba
mondo grosso
Nils petter molvaer
Nostalgia 77
______________________
*chill out*
smith&mighty
micatone
4hero
goldfrap
prefuse73
nightmare on wax
akasha
9 lazy 9
nuspirit helsinki
moodorama
sun kil moon
the books
____________________
Yo no soy yo.
Soy este
Que va a mi lado sin yo verlo;
Que, a veces, voy a ver
Y que, a veces, olvido.
El que calla, sereno, cuando hablo,
El que perdona, dulce, cuando odio,
El que pasea por donde no estoy,
El que quedera en pie cuando yo muero.
Juan Ramón Jimenéz
______________________
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2019 (3)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (1)
Svibanj 2019 (3)
Travanj 2019 (5)
Ožujak 2019 (11)
Veljača 2019 (21)
Listopad 2018 (2)
Veljača 2018 (3)
Lipanj 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Lipanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Studeni 2012 (2)
Listopad 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Srpanj 2012 (9)
Travanj 2012 (1)
Listopad 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (6)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (2)
Veljača 2010 (1)
Prosinac 2009 (1)
Rujan 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (2)
Studeni 2008 (1)