s mnogih mojih prozora
pogled se pruža
na more
iz kojeg svakodnevno
iskaču ljudi
trudni od života
plavi od nastojanja
da iz svojih prozirnih žila
istisnu zadnje atome
buke rata, koju smo žvakali,
i pljuckali tko će dalje...
na persijanama
isušili smo, sretni,
sve tragove socijalizma
i legli u postelju
spokojni, oprani od krhotina
koje su dolijetale 20 godina
kao da smo ih zaboravili
prepustili smo se
svakodnevici:
za bolji auto,
bolji sat,
više kave na stolicama
kojima žuljamo hemeroide
više putovanja
novih iskustava
i orošenih dlanovima
kojima držimo okidače
za ukrasti trenutak
svi ti ljudi,
dobri ljudi,
ni ne znaju
da su kitovi
u Japanu
crveni
u plavom zaljevu soničnih
urlika
dok ih britkim
sabljam sijeku na pola
svi ti ljudi,
dobri ljudi,
šute i jedu
plastične ribe
svojim osunčanim rukama
Post je objavljen 17.03.2019. u 23:38 sati.