Zidovi oko mene rigaju nebo, i slatku prašinu slobode, oslobađaju se boje, pretvaraju se u nešto novo - transformiraju se, padaju, kožu sa sebe stružu, traže izlaz za nove svjetove- žele kročiti u moj. Puštam ih da se strovaljuju na crveni tepih kojim i sama kročim, i ne plašim ih usisivačem prošlosti jer vrijeme je da se ZAVOLIMO !
Mi smo svijet u bojama.
Vrijeme je – jesen je.
Mi prolaznici s kišobranima - svjetovi.
Mi palikuće naših misli - gledamo se.
U prolazu.
Stružemo noktima po staklu;
Umjesto licima.
Vrijeme je za grimase smijeha,
One dječije, one smiješne, s kućnog videa.
Nalakirajmo nokte, namažimo usne,
Krivo iščupajmo obrve, natapirajmo kosu,
Obucimo se drugačije,
I plešimo - probudimo sretan dan - vrijeme je.
...kad bi svi ljudi malo više razmišljali, uvjerili bi se da život ne zaslužuje da o njemu suviše mnogo brinemo...Ljermontov