Kad jezikom prolazim po koži podatnoj, kad ogledam se u zrcalima zamagljenim vidim nešto sasma drugačije, a nešto potpuno isto kao svaki put.
Na platformi zvukova, s podija dozivaju me imena, ime svako je moje i nije moje.
Razbacanih bokova gradim se godinama, prelazim s jednog partera na drugi, hiperaktivno retroaktivno postajem vlastita zagubljenost- kad ogledam se u zrcalima zamagljenim gdje
dim i dim je jednaka snu koji sam sanjala o sebi , o tebi, i tebi i tebi- jer svi smo mi isti, svi smo mi od istih niti satkani, od istih tijela probrani-
da budemo dodirnuti snom iste sanje, a akvareli naših misli razlijevanju se preko skalina obnoć svaku noć, kad se ispruženih misli ko ruku vucaramo ulicama gradova proparanih uzduž i poprijeko.
I sve miriše na cimet, na okus, na dodir kože pod prstima.
I mirišu naranče,
Jezikom prelazim preko poroznosti kože
Upijam sve strahove, sve tjeskobe,
Svu nesanicu ikad pojavljenu.
Upijam kako bih je ispljunula sažetu,
na jedno mjesto posađenu.
Postajem kompos za akumuliranje ljubavi
Postajem hiperaktivnost svemira u pokretu
Dajem svoj obol svjetlosti zvijezda
I puštam u svoje snove sve što drugi ne žele
"Look outside the door people calling out your name, you've heard it all before and you know it sounds the same. Let's get out our heads try to find the second sights...Blink and they've gone"