Walking with Satie

srijeda, 29.12.2004.

just a perfect day

Mirisi, glazba, dodiri - sve su to stvari koje nas bacaju na sjećanje. Kažu da retrogradnosti mojih planeta upućuje na to da se često osvrćem na prošlost i zapravo trebala bih prošlosti ostaviti da se brine o prošlosti- čak i kad su sjećanja lijepa, lijepa, lijepa.


Cesta je bila duga 8 sati povratka.


Nikad nisam vozila tako dugo-sama.


Ali dobar je osjećaj biti sam sa sobom i cestom.


Ljudi koji prolaze mimo vas sa svojim životima- poželite ih dotaknuti, opipati bilo njihovih življenja, odmjeriti dužine njihovih osmijeha i povesti ih sa sobom u svoje življenje, napisati knjigu, napisati pjesmu, stvoriti glazbu i raslojiti se u jednakosti, u jednome.


Dok se krećete želite razmaknuti niti njihovih odraza u retrovizoru, pojesti njihovu šutnju i brojati prste kojima su prešli kilometre dodira.


A onda udahnete vjetar, ovlaš s prozora jer želite disati, disati, disati i udisati krajolik, kamen, poroznost oblaka, savršenost dana.



Vrijeme se smanjuje, nestaje, udaljuje i postaje planet za sebe, vi jedini stanovnik jednog vremena- sa svim stanovnicima nekih drugih vremena, krećete se prema istome s različitim ciljem, namjerom, istom prilikom za ples.



Putovanje traje- cesta se bliži kraju i onda ugledate drugog stranovnika jednog vremena istog planeta- i osjetite jo jo u svom stomku, u svojoj glavi, u čitavom tijelu...



I smiješite se, smiješite, smiješite- tvoje se oči smiješe nalik mojima....it' s just a perfect day!