Ako me nema sutra, ako me nema preksutra, zapravo nije važno, ne brini. Ništa se nije dogodilo-tek tako.
Posudila sam nečije tuđe oči, krećem u svijet, tražiti nove dimenzije.
Naime, tražim put do vrha svijeta.
Željna sam sna.
Odmora.
Ne želim biti konceptualist vlastitih govora i osmišljenih prošlosti, a još manje budućnosti.
Treba mi truba, treba mi fagot, i klarinet, malo Tine Brooksa, malo H.Hancocka, i dobar razglas s prosječnog partija;treba mi da me razbudi GLAZBA sadašnjice, ona koja se zove SADAŠNJOST.
Treba mi doza mira i spoznaje, da je povučem, lagano- u nozdrve da je navučem i da se prepustim-SADA.
Jer jučer je kasno, sutra je rano, a nikako da uhvatim, za ovratnik, vilenjaka svojih ušiju što strše ispod kose magičnosti.
Ne bojim se, otvorena sam za svijet, i samo želim da znaš: želim biti svjetlost svijeta.
To je moja priroda.
I kad mislim o kapi rascjepa na našim dlanovima- sjetim se da su pravocrtni krugovi tek nešto što trebamo u lelujanju pretočiti u korake ka sebi, mislim o kupolama koje tek treba razbiti, o okvirima koje treba razgraditi, i o svemirima koje treba nanovo otkriti.
Ne bojim se, otvorena sam za svijet, i samo želim da znaš: kakva je moja priroda.
Ako me nema sutra, ako me nema preksutra, zapravo nije važno, ne brini. Ništa se nije dogodilo-tek tako.
Probudila sam se- vrijeme je za igru, vrijeme je za ples.
Provlačim se kroz stopala, kroz dlanove, kroz kosu, i izvlačim SVE
potrebno za mekoću tišine GLAZBE, one koja se zove SADAŠNJOST.