Danas sam pješačila-dugo-najduže od svih pješačenja u zadnje vrijeme-slušala sam eho grada, opipavala mu bilo, dodirivala lice, ispipavala čakre.
Prolaznici su prolazili i vidjela sam: oni ne čuju njegovo hrapavo disanje, astmu njegovih pluća, vlažnost sluzavih bronhija.
Uspavani stanovnici ljuljuškaju se progutani nemarom i njihove oči tumaraju nekim dalekim prostorom.
Oporavit će se, možda, jednom, od noći
u kojoj će nas probuditi jedra zaplutalih kreveta.
Vrhovi nebodera postati će otoci,
A zatvoreni prozori pogled u podvodni svijet muzeja.
Očima ogledat ćemo nebo,
osmjesi bit će struja
za snimke iz prošlosti.
Hranit ćemo se ostacima suvišnog
vremena, dok čekamo da se pustinja
preseli u korita novostečenih rijeka.
A ti, kroz kojeg provlačim niti svojih vrtoglavih želja, čuješ li eho grada, njegov puls pod svojim stopalima?
Izuj cipele- vrijeme je da hodamo bosi!
Ako te boja vode zavara, ako ti okus kiše na licu stvara otpor,
ako se mora povuču jače nego ikad prije, ako se ne ugledaš u rijeci, potoku,
ako ne vidiš brdo djetinstva, ako ne mirišeš cvijet neba, i čuješ ranojutarnje
ptice, vrijeme je da se zapitaš.