Neke dodire ostavimo ispred vrata da nas čekaju u sumraku, kad padne noć, kad zahladi i zaželimo se topline dodira- tad sklapamo oči.
Kad sklopim oči – ispred sebe vidim ružičaste trake i plavo sunce. Nalazim se u luna parku- ringišpil postaje moja os i osnovica. Krećem se polagano-sasvim polagano- želim vjerovati: klauni postoje!
Kad sklopim oči vidim polagano prepuštanje i ne znam što je gore, a što dolje.
Bljeskovi pred mojim horizontalnim pogledima me uspavljuju, i samo taj put gledam bez susprezanja jer samo taj put kao mnogo puta do tad skidam osmijehe da ih fotokopiram po nebu.
Onda se ogledam- pa guram ljude, upirem prstom u nebo, vrtim ih u krug, vodim na ringišpil.
I smijemo se, svi se smijemo, jedemo šarene lizalice i skačemo u zrak od ushita.
Ponekad kad sklopim oči- doista, o doista.
Post je objavljen 02.12.2004. u 23:59 sati.