Izlazim vani i šećem preko grada- u grlu mi se mjesec hladi- mlad.
Neki bubanj buba nježno – u daljini. Dozivaju me dahovi svjetlosti- svjetovi u kojima nestajem i pretačem se preko molova, durova i utapam u glazbi okusa.
Gađam prolaznike povisilicama i violinskim ključevima.
Bliže se vrijeme - vješam note po prozorima, po oknima, vratima, izlozima i licima- bliži se vrijeme!
Maestro: sviraj!
Note sam ti ostavila, pravi tonalitet, pravu harmoniju: SVIRAj, usrećuj ljude, podsjeti ih da postoje stvari i manje od zrna gorušćice koje su važne, koje su dovoljan razlog za ples!
Narode: pleši!