Walking with Satie

utorak, 21.12.2004.

Ideal je biti idealan?

Kad sam imala 19 osjećala sam se izgubljeno u jednom datom trenutku-a trenutak je bio prožet gubljenjem ideala.
Ako nemam ideal, ako se ne krećem prema tomu nečemu čemu težim što me onda tjera da budem bolja?
Ništa!
I naravno to je rezultiralo padanjem u depresiju, koja je, naravno, vrlo dobrodošla pojava, a koja se istreniranim pokretima pretvara u odličnog vodiča i detektora problema koje smo zakopali dok smo sanjali na javi.

I zapravo depra me uhvatila prije, no sam shvatila da je uzrok njene pojave upravo gubitak ideala, ali isto tako mi je pomogla da se samootkrijem, da se sagledam, i da potražim nove ideale.

Zapravo, jedan te isti ideal se proteže kroz moj život od kad znam za sebe, samo razlika je što sam ga s obzirom na uzrast od djetinstva do danas nazivala drugačijim imenima i imala manje ili više iskrivljen odnos prema njemu.

Sad mi je taj ideal jasan, a odnos uravnotežen, i mada mu stremim, ipak mi iz ugode često ili katkad dođe da ga malo prekrijem papirnatim ubrusima svakodnevnice.

Onda me uhvati depra, pa se sjetim di sam, šta sam i gdje trebam ići, i sve je opet okej.