Dan me samljeo, držeći me za drveni rub opipljive stvarnosti.
Onaj dan kad se nagomila značajno beznačajnih stvari naprosto neodgodivih-onih koje bih inače po defaultu bacila u veliku kozmičku kantu zaborava i više ne mislila na njih, ali svako toliko se zaletim i kao da mi cjevčice kisika ne daju da dišem- pa se utapam u neprocjenjivo dobroj neprocjenjenosti, usljed nedostatka kisika, koja me stavlja da čekam u predsobljima gubljenja vremena ...
«Odjednom osjećam da je opasno biti ovako sama, bez ljubavi..» S.Drakulić
I ta unutrašnja glatkoća umora bridi po svim mojim paralelama i meridijanima. Umor klizi kroz cijelu mene s željom da me prožme do najdaljeg atoma i molekule, pa sve do okamenjenih misli stvrdnutih negdje u primozgu.
Oko mene brda- trebalo bi mi još malo snage da se popnem i umoru dopustim da me cijelu obuzme, da postanem šupljikava, čista, ispražnjena od svih misli koje mi se motaju po glavi.
Šupljine umora koje ostaju jedino mogu biti ispunjene glazbom, i pokrenuti ovo tijelo- ovaj predmet koji omata djelić vječnosti obojan lavandom.
U ulici Sunčanoj na broju 15 živim ja
Kad uđete s vrata u dvorište primjetit će te s
Lijeve strane moje cipele
A s desne zrakoprazan prostor koji puca na more
Uđite dalje-ne boj te se
Ispred vas su vrata moje sobe- radne sobe
Navečer ih otvaram, uključujem radio
I čekam goste
Sinoć su bili gosti, zadržali su se dokasno
I mada sam bila umorna, godilo mi je društvo
Krenite dalje- bez straha
U dnu moje sobe vidjet ćete nešto
Lavandasto- priđite bliže, bolje će te vidjeti
Upalite svjetiljku, skinite naočale, sjednite u fotelju
I zatvorite oči, prepustite se...