Riječi se istanjile, u sebi osluškujem eho i sve što čujem je tišina.
Sve što čujem je: pljesak jedne ruke, dodir jednog srca, okus jednog pogleda na svome ramenu, na svojim vjeđama koje se sklapaju pod teškim, grozdanim usnama čekanja.
Imamo izbor:
«Imamo osjećaj misterije, imamo osjećaj ljudskosti, i opet ne možemo živjeti vječno. Imamo glasove melodije, izbor harmonije, i opet ne možemo živjeti skupa.»
Uvijek imamo izbor
I zapravo šutnjom tišina me opipava. Iz mene izlječu neke riječi drugačijih boja, na dva dijela raspolovljena gledam se: sebe koja se samopromatra i sebe koja vrišti (od smijeha) negdje iz prošlosti jer je zapela za nepce neba- to mi se stalno događa : to uporno zapinjanje za nebo, za svemir- kad se nađem u ulici između 5. i 6. kuće, a Saturn me promatra i tješti ko naranču!
Ovo popodne
Dok sam mislila
Otići ili ostati
U sebi ljušture sastrugati ili se
Zaboraviti
Napipala sam
Nešto okruglo ispod svoga srca
Narančasto i meko
Koje me obujmilo kroz dlanove
I sa mnom gledalo lice svijeta
A onda promislite na
Tisuće svjetova u jednom svijetu
Na tisuće smjehova u jednom satu
I osjetite olakšanje jer znate da niste sami.