Crkla mi pegla. Doživjela srčani udar. Grijač joj pregorio. A ja usred planine nespeglanog rublja! Na sreću da sam trenutak tren prije toga najdražem ispeglala kratkorukavnu košulju. Inače ne bi mogao na posao otići. Jer su sve ostale košulje, kratkorukavne, il u prljavom vešu il u čekajućem vešu. Bila onomadne navalila vrućina, mijenjamo odjeću svakih par sati. A meni same oči uokrug zaigraju kad pomislim da bih u toj vrelini trebala još i peglu upaliti...

Ha, što sad, crkla-crkla. Ide muž sutradan u Pulu pa će kupit novu. Ima tamo i Peveca, i Merkura, i Merkatora i svega. Sutradan ujutro uspijem odjenuti cijelu obitelj, našlo se još izglačanih majičica i hlačica. Al bit će čupavo i zgužvano ako taj isti dan ne udomimo novu peglu. Nakon par sati, javlja muž o rasponu nađenih pegli, pegala i pegladi. Ja mišljah da se cijene kreću od nekih sto, stopedeset kuna pa do parsto, možda najviše petsto. Mhm. Od tristo do sedamsto. Ihaaa. Pa dragi čita naglas – ova ima 50 mlaznica, ova 56, ova ima teflonsku podlogu, ova ima samočišćenje, ova ima tri vrste špruckanja, ova... Sve mi se ispremiješalo. I pita mili moj da jel mogu izdurat još jedan dan bez pegle. Ja mogu, al on ne mere. Jer nema više speglanih košulja. Ajd, sjeti se on, može sutradan odjenuti i majičicu. Super! I ode on sutradan u Koper, u Mercator. Tamo mi kupio peglu. Od sto eura. A platio je upola manje. Jer je pri kupovini fasunga dobio čitavu hrpu Merkator-markica, sasma dovoljno da kao nagradu, odn. artikl po specijalnom popustu izabere navedeno glačalo.

Sad se navikavamo jedna na drugu. Moja pokojna bijaše Pegla Tefalova Aquaspeed 130 (al uživam u ovim imenima i brojkama, ko da je o beemvejima riječ...). Sad prijeđoh na Bosch-ne boš. Ova ima još više dodataka i nazivlja – sens/xx comfort air system. Idešššššššš. I radi mala. Dahće, šprica, mal je teža od prethodnice, mal drugačiji rukohvat ima, al ćemo se nekako dogovorit.

Nadam se da neće sad krenuti s crkavanjima ostalih kućanskih aparata. P-p-p!

Danas je u vijećnici Grada Umaga održana konferencija za tisak Međunarodnog festivala komornog teatra ZLATNI LAV Umag 2007.



Voditeljica konferencije, Sonja Polanc, dramska glumica i prevoditeljica iz Ljubljane,



predstavila je nazočne i najavila osmi međunarodni festival, koji će se ove godine pod temom GRAD ANĐELA treći čin: VOLJETI SEBE održati od 6. do 15. srpnja. U ugodnoj atmosferi, novinarima su se obratili predstavnici Grada, Županije, umjetnički direktor festivala gosp. Damir Zlatar Frey te predstavnica zlatnog sponzora Hypo group Alpe Adria Bank. Banka je podijelila nazočnima vrećice s poklonima, zato ih i spominjem, hihihihi. Najavljeno je gostovanje uglednih kazališta, među kojima je posebno istaknuto prvo gostovanje Kazališta slijepih i slabovidnih «Novi život» iz Zagreba. Za vrijeme trajanja Festivala, Umag će ugostiti i glumce koji nisu angažirani u predstavama samog Festivala ali su zaželjeli (ponovno) osjetiti pozitivne vibracije Grada i njegovih gostiju, pogledati predstave i kolege glumce koje tijekom kazališne sezone nemaju priliku vidjeti.

Jedva čekam. Oživi grad u tih desetak dana. Ove godine, nažalost, neće biti uličnih zabavljača. Šteta, jer su klaunovi, žongleri, majstori zvuka i pokreta znali okupiti masu znatiželjnika na svakom koraku. Zadržana je tradicija okruglog stola, podnevne kavice u društvu aktera predstava prethodnog dana. Ove je godine domaćica festivala i voditeljica okruglog stola dramska glumica iz Zagreba, Dora Fišter Toš.


NADODATAK: Što je bilo u vrećici? Šilter-kapa, boja tamnoplava s bijelim, veličina univerzalna, termos-torba za jednu bocu, s vrpicom za oko vrata, komada jedan, i traka za mobitel ili neku drugu visilicu. Nije puno al čovjeka veseli. ;) I nisu pitali tko smo ni što smo, samo su podijelili prisutnima.

Nedjelja nam bijaše opet vrlo sadržajna. Propustili smo kupanje. Starija Potočnica imala generalku i nastup. Ter je mater morala upriličiti za prvorođenu raniji ručak, a onda i za nas ostale kao normalniji ručak. Veći dio dana tako prošao u mom šamaranju po kući – te pospremi, te operi, te posloži, te kuhaj, te nahrani, te stavi na pranje, te zglačaj. Pripremi familiji što će nosit narednijeh par dana, a i nastupateljici njenu mundiru za nastup.

Nit je, naravno, znala kojim povodom nastupaju, nit koje će sve koreografije izvoditi. Vozio ih kombajn-kombi do Ladina Gaja. Tamo je kamp, Camping Park Umag – po novom. A u gaju tom u tijeku je desetodnevni susret kampera, 8. Adria Camping Rally. Organizator – Udruga kampista Hrvatske (UKH), osnovana 1996. godine, koja okuplja oko 2000 članova. Udruga je punopravni član Svjetske organizacije kampista (F.I.C.C). Cilj udruge je osigurati članovima informaciju o sveukupnoj ponudi za kampiranje (cijene i usluge autokampova u Hrvatskoj i inozemstvu, popusti za članove, kupoprodaja kamp-prikolica i opreme, prijevoz i najam kamp-prikolica, servisi, izrada itinerera i ostala pomoć). Na susretima se očekivalo bar tisuću kampera iz cijele Europe.

Mažoretkinje su trebale obogatiti te susrete svojim plesom. Pa su imale problema s razglasom, glazbom. Pa su malo plesale, malo stajale i slušale govorancije.



Pa su vidjele i najmlađeg europskog kampera, tromjesečnu bebu. I najstarijeg kampera, starčića od nekih 90 ljeta. Pa je bio pripremljen i neki kran. Visok.



Jer se slikavavala milenijska fotografija. Za Guinnesovu knjigu rekorda. Kao – fotka s najviše kampera. Nakon svega toga vratilo mažoretkinje kombi-vozilo. A voditeljica ih počastila sladoledom. Zbog volje i želje i nastupanja unatoč problemima. Jer, bilo ih je desetak. Desetkovane mažoretkinje. Da desetkovane – raspolovljene. Tako je obično ljeti, neke djevojke imaju praksu, neke rade, neke budu poslane bakama i didama. I onda ove koje ostanu i slobodne su - krpaju kako znaju...

Navečer smo se saftali u dvorani Učilišta. Baletna škola našeg grada upriličila je, za završetak školske godine, balet "Coppelia". Nevjerojatno, ali istinito: dvorana je bila prilično dobro popunjena. Temperatura – dobrano preko trideset. A djevojčice, djevojke i poneki muški u punoj ratno-baletnoj spremi – najlonkice ili tajice, haljinice, ponetko i jaknicu... Sat i pol plesa, znojenja, koncentracije. Balet se otplesao i dva dana prije u Novigradu pred skoro pa praznim gledalištem, večeras se predstavlja u Bujama. Svaka čast toj djeci, koliko je odricanja i napora i discipline potrebno. Ne bih nikad svoju djecu dala u balerine.




Šteta što tako malo ljudi vidi sav trud malih balerina. Bilo bi daleko bolje i ljepše izvesti baletnu predstavu na Trgu, pred bar deset puta brojnijom publikom. Em bi plesačima i plesačicama bilo puno ugodnije plesati na svježijem zraku, em bi imali veći prostor za izvedbu. A treba im samo priključak za struju. I nečija dobra volja. Nadam se da ćemo slijedeće godine imati priliku gledati balet na otvorenom.

Počele su ljetne zgode i nezgode. Fakat ću početi pisati memoare, il bar ko Vojo Šiljak – zbirku bisera i zgoda s posla.

Ovo što se dogodilo neki dan (više jednoj gospođi nego meni) velika je nezgoda. Žao mi žeme, al se nadam da će sve biti brzo riješeno.

Prvo mi u radnju ušao muškarac s klincem, došao pogledati što prodajem. Pa našao što je tražio, i zove ženu koja je vani vozala dječja kolica s drugim djetetom. Ušla žena, vidljivo uzdahnula. Vani ne da je pržilo, nego je pržilo. A kod mene klima namještena na 27°C, ja na granici znojenja ali kad uniđeš unutra od izvanjskog pakla – milina. Žema očigledno ima ulogu ministrice financija u njihovoj obitelji. Pružila mi kreditnu karticu, čipkarticu (onu s čipom). Moj novi čitač kartica ima poseban utor za takve čipka-rtice, i kartica mora biti u tom utoru čitavo vrijeme transakcije.



Elem, stvorila se jedvaočekivana gužvica u mom malom carstvu, unišlo još par ljudi, i u tom svemu ostade mi kartica. Žena potpisala, uzela račune, robu i otišlo svo četvero. Nije prošla minuta il dvije, ja uočim karticu. Istrčim vanka, gledam lijevo-desno, ne vidim ih.

Pričekala sam do kraja smjene. Ostavila poruku na vratima, pročitala s kartice ime i prezime pa napisala toj-i-toj gospođi da je kartica kod mene. Rekla susjedu Makedoncu da me nazove na mobitel ako žema dođe, da joj mogu otvoriti radnju i vratiti karticu. Zatvorila radnju, obavila kupovinu (bez njene kartice, hihihihi), počela spremati ručak. I kontam. Kako li je ženi? Ako je shvatila da je ostala bez kartice. Misli li da joj je ukradena? Može li se sjetiti gdje ju je zadnji put koristila? Jel sad po najvećog žegi juri po gradu il cestama da dođe do mene? Došla na ljetovanje a ostala bez sredstva plaćanja. Ako misli da je ukradena kartica, mora je blokirati što prije.

I jel sad pametno čekati je do pet popodne, do moje druge smjene? Hoće li danas uopće posegnuti za karticom? Kad će shvatiti da je neima? Ako mi dođe na vrata, moram je tražiti neki dokument. Blajhanoplavopametno sam napisala njeno ime na poruci na vratima, može neka prevarantica reći da je upravo ona osoba A. Znači, moram se osigurati. I tražit ću je da nazove kartičara, da provjeri koje su joj posljednje dvije transakcije na kartici. Jer – moja je sigurno posljednja, a valjda se sjeća i pretposljednje. Mislim, da žena provjeri da joj nisam zlouporabila kartičku.

A ako je išla blokirati karticu, kad će bidna moći dobiti novu??? Papirologija, vrijeme... Dovrših ručak, dohvatih ključeve i prevalih onih sto, stoinešto koraka do radnje. Uzeh karticu u ruke. I okrenem pozadinu. Kartice. Tamo pišu poruke. Dvije. Prva – ako želite prijaviti krađu ili blokirati ili imate problema (il nešto u tom stilu), zovite taj i taj broj. Druga – ako ste našli ovu karticu, a nije vaša, nazovite ovaj i ovaj. Pa nazvah.

Austrija. Oesterreich. Dobar dan, dobar dan, ja sam ta i ta, zovem otuda i odavde, možemo li mi na engleskom – priupitam ja lukavo. Jer je od brzog austro-njemačkog materinjeg mlada dama s druge strane žice prešla na pjevušeći usporeni engleski. Ter smo divanile sporije i meni razumljivije. Kažem joj da je vlasnica kartice ostavila narečenu plastiku u mom dućanu i da molim daljnje upute. Prespoji me ona drugoj mladoj dami. Ajmo opet. Dobar dan, dobar dan, kenen vir engliš šprehen? Natirlih. Super. Elem, uputi me cvrkutavi austrijski glas da odnesem kartičku u najbližu tantaramantara-banku i tamo je prepustim sigurnim bankarskim rukama, a oni će onda odraditi što treba da se kartica vrati. Zahvalim se ja njojzi, ona istom mjerom meni. Na sreću da ima i u Umagu ta banka. I radi sad po novom radnom vremenu, ljetnom. Čak do 6 popodne. Ter ja odmarširah daljnjih sto koraka do bamke. Malo mi bijaše neugodnjak, idem u bamku u kućnoj mundiri, ko drapađoza, al valjda me neće izbacit...

Uđem u bamku, pričekam red na onoj crti razmaknici. Kad se ispraznilo ispred mene, pristupim pultu i ispričam sudbinu kletu kartice koju predajem. Žema-bamkarica me mal odmjerila, onako ofrlje odjevenu i rumenijeh obraza , ja trepnuh par puta za svaki slučaj, nasmiješih se da vidi da sam nevina. Nit hvala poštena građanko i prodavačice magle što si donijela i vratila karticu. Samo – dobro, u redu, do viđenja... A ja mišljah da će mi bar novinarku Glasa Istre dozvati da me uslika, da će me mobitelom usnimit i poslat moj nevini osmijeh portalu 24sata. Al neka, nije mi žavo. Muž me ispohvalio kad sam mu ispričala. On kaže da sam poštena. Jesam.

I zamišljam žemu kako zove svoju kartičarsku kuću i jada se kak je ostala bez kartice a cvrkutavi joj glas kaže: "A ne, ne, draga gospođo, Vaša se kartica nalazi u tantaramantara-banci u Umagu, donijela ju je milostiva Pjesma...". I očekujem svaki trenutak da mi bane na vrata. Gospođa s mužem i dvoje djece i VISA karticom. I nosi mi buket potočnica , bombonijeru i kovertu s bar petsto eura. Ja se ženiram , ona nutka, ja se još uvijek nećkam , ona navaljuje, ja popuštam. I zaključujem – poštenje se isplati.

Moje Potočnice jutros ostale doma, spavati. Danas više nema škole! Prvo je drugaričina učiteljica samoinicijativno odlučila djeci pokloniti taj zadnji dan, nek ostanu doma i ne dolaze više. Onda je i ravnatelj šesti sat prek razglasa razglasio da proglašava jučerašnji dan posljednjim danom protekle nam školske godine. Mogu zamisliti larmu i oduševljenje nakon te objave...

I to je konačno gotovo. Dosta više ranog buđenja, nosanja preteških torbetina na krhkim leđima. Dosta ispitivanja, testiranja, zvonjave školskog zvona, stampeda prema blagovaonici, hladnih marendi, prevrućih učionica, dosadnih učitelja...

Još jedino 5. skrpnja treba doći po svjedodžbe i pohvalnice. I to jedna u 8 ujutro, a druga u podne. A mogli su baš i organizirati ti učitelji predvečernju ili večernju podjelu papira. Da ni oni a ni djeca ne hodaju po zvizdanu.

Ne mogu a da ne pohvalim svoju djecu. Možemo mi kao roditelji utjecati, bodriti, pomagati, podsjećati, tjerati, ali ipak o njima ovisi hoće li redovito učiti, pisati zadaće, kako će se pripremati za ispitivanja i testove. Obje Potočnice prošle su s 5.0! Dvije čiste petice. Sve zajedno – desetka! I kako ne bih bila sretna i ponosna na njih??? Jer, nije nimalo lako uskladiti i školske obveze, slobodne aktivnosti, druženje s prijateljima i igru - i borit se s dosadom, lijenosti, nezainteresiranosti. U nižim razredima još si faca i cijene te ako si odlikašica, ali ovi stariji baš i nisu uvijek naklonjeni uspješnim učenicima. Da bi bila frajerica, poželjno je koji put se pokeckati s učiteljem, znati upotrijebiti šalabahter, šaptati drugome ili čitati iz knjige dok odgovaraš. Tako da činjenica kako si zaslužila pohvalnicu i nije neka bogznakako super.

Jučer je moje manje dijete konačno i uronilo u more. Glavobolje su već odavna nestale, kašalj tu i tamo podsjeti na sebe, jedino je nos štekao. No, namakanjem u slanoj vodi i ronjenjem i to će brzo biti sanirano. Vrijeme je za odmor i uživanje. Društvo "Naša djeca" i ove godine organizira ljetni kamp, počinju u srpnju. Manju smo pribilježili, starija je prerasla takva druženja, bar ona tako kaže... Treba posjetiti bake i didu, tete, pogledati koji dobar novi film u Cinestaru, uskladiti želje s mogućnostima. No, to su slatke muke. I rješive.

Ovo je mamina čvaljavica, nova nada hrvatskog glumišta:



Priredba dramske družine bijaše izvrsna. Unatoč paklenoj vrućini, nedostatku zraka, tremi, činjenici da je uoči same predstave bila održana i generalna proba, mali su glumci bili na visini svog zadatka. Par desetaka gledatelja, pretežito roditelji i ostala šira rodbina, kao i izvjestan broj učitelja, ravnatelj škole i klinci iz razreda. Ali je pljesak bio dugotrajan i iskren. Prva predstava njihove "radionice", 45 minuta koncentracije, glumljenja, presvlačenja, pjesme i plesa. Sve čestitke učiteljici koja je imala dovoljno strpljenja i ljubavi s njih dvadesetak pripremiti ovako uspješan igrokaz. Jer, tijekom cijele predstave svi su bili dobro raspoloženi, dvaput je samo bilo zamuckivanja, nitko se nije ni ražalostio ni zbunio zbog toga. Kao pravi profesionalci. I vidjelo se koliko uživaju u tome. Moje manje dijete izgleda da je našlo svoj izričaj...

Proteklih par dana Umag je bio domaćin 2. međunarodnog sajma ribarstva i ribarske opreme u Republici Hrvatskoj. Crofish.



Oko 120 izlagača u školskoj sportskoj dvorani. Zbog sajma nam djeca nisu imala tjelesnu kulturu u dvorani, al ajd... U petak navečer počelo se pripremati po Trgu slobode zbivanje. Puhao vjetar, malo raznosio okolo promidžbene materijale. U subotu nas je Dubrovačko-neretvanska županija počastila vinima iz svojijeh krajeva. Na nekoliko štandova dijelile se školjke, čulo se svud po Trgu cuclanje i srkanje, hihihi. Nisam se usudila probat školjke. Svaka čast ribarima i kuharima, al ne bih rada riskirala rigoleto... Orila se pjesma gradom. Po planu i programu trebao je i Vinko Coce nastupati. Valjda je. Nisam ga vidjela. A iz stana sam čula neki jaki muški glas kako se probija vrelim zrakom. Valjda bijaše njegov.

Pročitah i da je u petak u dvorani Pučkog učilišta održan 4. susret klapa "Sveti Pelegrin", domaćin bijaše umaška klapa Lungomare. Susret slabo posjećen. Jadni ljudi, i izvođači i malobrojni slušatelji. Ljeti je za usahnuti od vrućine i sparine u toj dvorani. (Zimi – za smrznut se...) A raja se bila i raštrkala po Trgu. No, ovo je uobičajena situacija u našem gradu. Da se istovremeno održavaju neke manifestacije koje razvlače ionako malobrojne goste grada. A da su se povezali i udružili i uklopili jedni drugima, bila bi to prava fešta.... Organizirali taj klapski susret Učilište, Grad, Turistička zajednica i Hempel. Ko da nisu znali što se istovremeno zbiva, nitko od njih....

Moje budokai-dijete u subotu položilo za narančasti pojas!



Malo se i pofajtala s jednom djevojčicom, minutu-dvije, čisto da osjeti. Jer je bila preslaba za pravu borbu. Zbog kašlja koji je razdire već danima, i ne dopušta da se naspava pošteno. Treba još izdržati danas, nastupa na priredbi dramske skupine Društva "Naša djeca". Zadnjih pet dana imala je probe, dolazila mokra i izmoždena doma. Ubija ova vrućina i sparina... A kažu da će biti još gore, da će nam temperatura prerasti 30 stupnjeva...

U subotu doživjeh iznenađenje, najblaže rečeno. Bloger koji me godinu dana ignorirao i izmotavao se svim mogućim isprikama udostojio me jednom blogerskom kavom! Došao mi na vrata, sam, i oran da me izvede van i plati kafu. Sjedoh tako s njim, on naoružan mobitelima, mal pričao sa mnom, mal ga zvali. Na početku skoro perje letjelo al se postupno smirile tenzije. Oprostismo se bez rana i ogrebotina. Možda njegujem imidž blage tetice na blogu, al znam i ja stisnut ruku...

Povijesni i sudbonosni susret blogera zbio se sinoć u Poreču. Nakon godina i godina bloganja i komentiranja, nakon mjeseci i mjeseci googlanja, nakon njegovog osmosatnog napornog puta od Osijeka do Poreča i muževe i moje polusatne vožnje od Umaga do Poreča, kucnuo je bio i taj čas. Da čas – sat. Sat blogerske kavice. Zavidjeli vi meni, njemu, nama ili ne, mi smo se naljudovali i nasmijali , i baš nam je divno bilo. Pored nas je prolazio buljuk ljudi (ne mogu vjerovati, pa u Poreču je sezona već počela!!!), i sunce se utopilo a da nismo primijetili.

Preživljen i izlet za drugarice i drugašiće. Moja mlađa obišla Brijune, Pulu, Kanfanar, vozala se svim prijevoznim sredstvima osim zrakoplovom, zrakomlatom, biciklom, motociklom i romobilom. Umorila se, jako. Ujutro se trebalo buditi u trifrtalj 6. Dobro da je (iskusna) učiteljica naručila djecu i roditelje da u pol 7 budu na školskom parkiralištu. Tako da su oni koji su zakasnili 15 minuta (a fakat ih uvijek bude, i onda dođu ležerno, s osmijehom na licu... ) ubacivali djecu u kretajuće autobuse. Kišica je izletnicima padala samo dok su bili u busu, pa su super prošli. Slijedeći je dan u tom dijelu Istre bio moj dragi, sapralo i njega i auto nekoliko puta u par sati...

Elem, dijete došlo u pol 8 navečer, oči na pol koplja . Jedva je nešto probendala, da je vidjela slonove i jelene i paunove, i na drugom mjestu preparirane neke živine, i na trećem mjestu ribe i ribetine. Ubacila nešto u kljun, jedva se odvukla do kupaone i dok je stavljala na jastuk od bisera glavu – već je bila u carstvu snova. Pile mamino.

Sutra je čeka trening budokaia, uoči subotnjeg osvajanja narančastog pojasa. I borbe s parnjakinjama, što pojasnim, što kilažnim. Jer se bore međusobno podjednake kategorije. Voljela bih da borbe budu s kacigama i polurukavicama, onda sam sigurnija da neće biti šljiva, podljeva i ogrebotina. Bar ne po licu. Prošle je godine mlađa Potočnica dobila jednu borbu nakon predaje djevojčice koju je udarila nogom u trbuh. Protivnica nije imala gard, obrambeni stav i nije blokirala udarac. Pa se, jadna, presamitila, suze navrle na oči i predala borbu. Moja se skoro bila rasplakala, i otišla joj se ispričati... Ev, i meni skoro zasuziše oči od podsjećanja...

Školica posustaje, posrće, na izmaku je snaga. Ocjene se zaključuju. Manja je iz testa iz matematike, a gradivo je bilo od cijele školske godine, zaradila opet pet bravo. A bila je frka. U nedjelju me još ispitivala jel se ono prvo množi i dijeli ili zbraja i oduzima. A zna sve, špiculja jedna. Samo ju je ćopila trema. Dan prije. Na testu ne. I bolje je tako.

Nedavno je jedna četvrtašica u našoj školi završila na hitnoj, pa je vozili u Pulu na promatranje. Dijete palo u nesvijest, od stresa. Testovi, nervoza, zaključivanje ocjena, prepucavanje s mlađim bratom, možda i nesretna ljubav, tko zna. Prenoćila u bolnici (onoj istoj o kojoj Euro tako lijepo piše...), snimali joj glavu, pikali, svašta nešta, psihijatar je preispitivao. Zdravstveno sve okej, nalazi uredni. Samo košmar u glavi.... Jadno dijete. Ne bih to nikome poželjela. I upravo zbog takvih trauma pokušavam svojim Potočnicama utuviti neke stvari u glavu. O vrijednostima života i prioritetima i uživanju u sitnicama. I prijateljstvu. Jučer je manja odgovarala na vjeronauku na temu prijateljstva. I raspričala se, po običaju. Na kraju joj je vjeroučiteljica rekla da previše zna za svoje godine. Ma hajte, molim vas...

Za otprilike dva tjedna umaški bi stacionar trebao primiti prve pacijente. Planira se dvadesetak kreveta. Tako pišu novine.

Konačno. Ovdje imamo samo Dom zdravlja. Na specijalističke preglede idemo u Pulu ili Rijeku. Ili neki specijalisti dolaze u Umag. Prosjek čekanja nekoliko mjeseci, naravno. Kad sam doselila u Umag, čula sam da je u gradu svojevremeno postojao i stacionar i rodilište. Stacionar je zatvoren 1985., rodilište mislim još i prije, i pacijenti su odlazili u 20 kilometara udaljenu bolnicu u Izoli. Za čiju su izgradnju skupljali novce svi Istrani. Pa nam se susjedi odvojili. I danas naši ljudi odu u Izolu na poneku operaciju ili pregled ili trudnice odluče roditi u Sloveniji. Ili imaju tako hitan slučaj da radije odu preko granice nego se drndaju 100 kilometara do Pule ili Rijeke. Pa lijepo plate Slovencima.

Natezanje oko umaškog stacionara traje već godinama. U međuvremenu je počelo preuređivanje Doma zdravlja. Kupljena i skupa oprema. Dio uređaja ležao zapakiran u originalnoj ambalaži. I zastario, sigurno. Ne znam jel još uvijek može raditi, il mu treba dobar remont... Stigli i specijalizanti. Pa se dogodilo, valjda s anesteziologom, da je došao, čekao, čekao, pa otišao jer se stacionar nikako nije otvorio. A kažu da školovanje jednog specijalizanta košta oko 500,000 kn. Onda, Mini bolnica je trebala ambulante. I dobila ih. Pa su se privatizirale.

Sve će valjda doći na svoje. Profunkcionirati. Kao i naš mamograf. Taj uređaj ima burnu povijest u našem gradu. Prije neke četiri godine Zajednica žena Bujštine inicirala skupljanje sredstava za mamograf. Na preglede smo išle il u Pulu il u Rijeku il u Poreč. Skupljalo se na svakoj priredbi, prodavala tombola na maškarama i ostalim zbivanjima. Sponzora malo, tu i tamo kapnuli neku lovu. Grad se pravio gluh. Na kraju se skupilo. Dala Županija, dali i okolni gradovi i općine. Pa i Umag. I kupljen mamograf. Prije godinu i pol. Pa došao zmrdan. Dvaput servisiran. Sad radi. Čak je nedavno nas par baba pozvalo medije da dođu uslikati i uvjeriti se da je mamograf tu.



Županija financira preventivne preglede. Po županijskom programu, na besplatne se preglede ove godine pozivaju žene rođene 1959., 1960. i 1961.. Inače žene s uputnicom u prosjeku čekaju 20 do 25 dana za pregled, a ako plaćaju - dolaze na red u roku od tjedan dana. Cijena je 220 kuna. Začuđuje podatak da su neke pozvane žene bile na pregledu, ali nakon toga se nisu vratile po snimke – nepodignutih ima čak 30-ak! Dobiješ poštom poziv za besplatnu mamografiju, odlučiš se, tamo ti izgnjave, ispljošte i islikaju grudi, i na kraju te uopće ne zanima nalaz. Mislim, halo?! Grad šteka s uplatama. Trebao bi i on financirati besplatne preglede, pa da i ostale dobne skupine dođu što prije na red. E, tu sad ima svega. Pokvarenog telefona, bahatluka i ostalih zavrzlama...

U stacionaru će postojati i kirurška sala. Planira se čak oko 360 operacija tijekom godine. Sinusi, bruhovi, fistule, hemoroidi, vene - sve će se to moći obrađivati ovdje. Ajde de. Nek se smanje čekanja, nek i turisti imaju gdje liječiti svoje sunčanice i opekotine.

Vikend nam je bio načičkan događajima. U petak je starija Potočnica bila na izletu. Krk, Cres, Lošinj. Kretali u 6 ujutro, vratili se mal prije ponoći. Umorni, od sparnog vremena, autobusne vožnje i pretrpanog rasporeda. Jedino što je bilo vrijedno cijelog izleta – po mišljenju mog djeteta – su bjeloglavi supovi. Islikala ih u svim pozama.



U subotu je mlađa Potočnica položila za žuti pojas u karateu. Tajo je bodrio. Blaženi fotoaparati i videokamere. Pa smo svi odgledali snimku kad smo se u podne našli doma. Treme je bilo, i kod mlađih i kod starijih karatista. Svi su pokazali koliko znaju i mogu u tom trenutku. Treneri su komentirali svakog, ocjenjivali, puni su hvale, ali i dobronamjernih kritika. Svi su položili za slijedeći pojas. Jedna je djevojčica, zahvaljujući besprijekorno odrađenoj kati, zaslužila napredovanje za dva pojasa. Za Potočnicu su napomenuli da je uskočila u treninge usred godine, i vidljivo brzo uhvatila korak s ostalima. Zaradila je čvrstu četvorku. Sretni smo i ponosni.

Možda je poneko krivo razumio prošli post. Naravno da sam sretna zbog djeteta. Ima volju i želju, neka ima, tome smo je i učili. Zasmetala me neorganiziranost. Obično pojam sporta povezujem s disciplinom, gdje sve ide po špagi. Nije mi se svidjelo što je unaprijed rečeno da natjecanja i polaganja ove godine neće biti, a ipak su održana ili će se održati. Znam da će moja sportašica položiti i za narančasti budokai pojas, nije to u pitanju. Ali, ispalo je sve na gusto, i stihijski.

Sinoć smo otišli pogledati godišnju produkciju plesne grupe Blue dream. Djevojke djeluju već pet godina, imaju izvrsne koreografije, kombinaciju modernog plesa s elementima baleta. Atraktivni kostimi, dobra uigranost i kod velike većine – očito uživanje u plesu. U dvorani Pučkog učilišta pokazale su što su naučile u prethodnih godinu dana. Pozvale su u goste i neke druge skupine koje se bave plesom, pa je s mažoretkinjama nastupala moja starija Potočnica.

Danas smo same. Čudno da ne pada kiša. A očekivale smo to, jer tajo ne vozi curke u školicu. Hranitelj obitelji nam je u prijestolnici, dva dana caruje ženskadija u kući. Sutra mlađa ide na izlet, na Brijune, i na vožnju različitim prijevoznim sredstvima. Prognoza je kišna, ali nadam se da je pogrešna.

I opet sve na-vrat-na-nos... Preksinoć, dođem doma s posla i doleti mi manja Potočnica u susret. "Mama, u subotu polažem za žuti pojas u karateu!" Idešššš.

Dijete već drugu godinu trenira budokai. Prvu godinu pravila joj društvo starija sestra. Pa odustala, jer treninga više nije bilo nego je bilo. Trenira ih ravnatelj osnovne škole. Čovjek ima obveze, stalno putuje, pa si je bio i strgao nogu i šepesao neko vrijeme, pa bi ga ponekad zamijenio netko od boraca. A često su se cure vraćale doma nezadovoljne, bez obavljenog treninga. Onda je ravnatelj-trener obećao da će ove školske godine biti sasvim drugačije. I unio promjenu. Umjesto dvaput, treninzi su triput tjedno. Pa su na treninzima zajedno trenirali i karatisti i budokai-borci. Puno više ženskih bića trenira karate nego budokai. Mlađoj Potočnici se svidjelo što rade karatistice. Drugačije se trenira, vježbaju se kate i Katarine. Premišlja bi li se nagodinu prebacila na karate. Jer u grupi za budokai nema parnjaka/inju. Djevojčica od 11 godina i 60 kila prejaka je za nju. Dječaci puno mlađi ili stariji, baš nisu svi zainteresirani i rada fušaju na treninzima. A ova moja izgara, do zadnjeg atoma. Liječili smo i vidali i žuljeve na stopalima i masirali bolne mišiće, al dijete sretno. I ima kondiciju. I postiže izvrsne rezultate na školskim sportskim natjecanjima.

Trener izjavio kako ove školske godine neće biti kupova, borbi, natjecanja, htio je djecu naviknuti na redovite treninge i razgibavanja. Da bi ih onda bacio u borbe slijedeće školske godine. Mojoj Potočnici se svidjela takva ideja. Je, al...

Tko zna kako i tko zna zašto, ali sutra je u školskoj dvorani susret karatista. Nit znamo u svezi glede čega, da li će biti samo naša djeca ili gostuju i neka druga. Jer, koliko znam, prošle subote je održan 16. međunarodni karate turnir u Sisku... Elem, sutra bi Potočnica trebala polagati svoju prvu katu. I zaraditi žuti pojas u karateu. Iz budokaia ima žuti pojas od lani.



Al to nije sve. Danas sreli karatistica i njen tajo trenera budokaia. Koji im reče kako će se one tamo slijedeće subote, 16. klipnja, održati budokai-druženje. I borbe. Što je prilika da moja mala osvoji narančasti pojas. Budokai-pojas.

I sad ti reci... Em je školska godina na izdisaju. Em se pišu još poneki testovi. Em slijede još poneke priredbe. Em sadenli, iznenada, nenadano, odjedared saznajemo da će se IPAK natjecati, savladavati kate i katete, borit će se... Za tih osam dana možda uspijemo saznati hoće li budokai-borbe biti s kacigama i polurukavicama il gologlavo i goloruko...

Zapalili se mili moji za nagradnu igru Auti. Sladoledi Ledo. Mi smo, inače, obitelj koja svako malo ispunjava neke kupone - kupujemo Glas Istre, pa onda malo Jutarnji, pa Večernjak – kako koje novine imaju nagradnjaču. I fakat tu i tamo osvojimo ponešto. I veselimo se, koliko god nagrada bila simbolična. Znamo da više potrošimo na te novine i sladolede i ostale sitnice nego je sama nagrada vrijedna, ali i tako i tako čitamo i informiramo se, i ližemo i jedemo sladolede. Bar smo za Ledov sladoled sigurniji da je zdraviji i nebakteričan, za razliku od slastičarskih.

Album za skupljanje sličica nagradne igre Auti nije uopće bio skup. Tek par kuna. U kiosku Tiska. Saznadoh da su se albumi čak dijelili po školama. Lukavo, uostalom – to i je nagradnjača za klince. Kupovali bismo slajac po dva il četiri komada, skoro svaki dan, u Konzumu. Onda je počeo nestajati. Nema ga po par dana, pa dođe. Pa smo odlučili da ćemo odmah uzeti bar osam komada. Pa nek curke iz našeg zamrzivača uzmu svaki dan po jednoga. I uživaju i u slastici i u lijepljenju sličica i saznavanju zanimljivosti o raznim autima. Al sad već jedno dva tjedna neima Auta u Konzumu. Tajo je uspio u par navrata naći slajac u nekom drugom marketu, al ih i tamo nestalo.

Nestašica Auta. Ko nekad kave, il uložaka, il nekih drugih artikala. Pa krenuh surfati. U potrazi za informacijama o Tutačima. (I da vidim jel to samo Umag ili i šire područje u auto-sladolednoj izolaciji.) I nađoh tako da – što je sasvim logično – jedna sličica garantira taj Playstation 3. Svih drugih sličica ima, upornim kupovanjem i razmjenom daju se nabaviti. Al je sličica broj 1 ona PRAVA. I navodno na njoj nije auto. Nego Medo Ledo. U razmjeni sličica, nalik na epidemije razmjene sličica Životinjsko carstvo, neki dileri traže i do 60 kuna za sličicu. Al nije to ništa. Žali se gospođa iz Marketinga da imaju zahtjeve da im se proda ispod pulta ta famozna sličica broj 1 i nude 200 eura!

Pitam se, pitam. Jel Ledo povukao sladoled iz prodaje? Jesu li marketi prestali naručivati Aute? Jer, svih drugih Ledovih sladoleda ima, uredno stižu svako malo. I u Poreč, i u Buje, i u Umag. Znamo, jer je moj dragi prokrstario ovih dana po marketima. Jesu li već neki Playstationi dobili sretne vlasnike? Navuci raju da kupuje, da ih uhvati manija i onda prestani. Pa onda i djeca i odrasli upadaju u krize. Sladolednoovisničke. Još par dana ovakve nestašice, i odustajemo. Kupovat ćemo druge sladolede. Bolje. Recimo, Kingove, Machove, Snjeguljičice i ostale... Album ćemo ubaciti među knjige i slikovnice i BAJKE. Ako dobijemo na lotu, kupit ćemo si sami PS3.

Ujutro se probudiš, pa i ako daždi – kao jutros, svejedno kroz prozor osjetiš miris lipe. Zamirisala lipa na tržnici u centru grada, pred dva-tri dana. Uranila. Obično se taj opojni miris javi sredinom lipnja. I obavije cijeli grad. Netko ga osjeti, netko ne. Il se pravi da ne osjeti. A ljepše je namirisati lipu i more nego smrad iz auspuha.



Lipov med je blagožut do zelenkast, jaka mirisa po cvijetu, oštra ali ugodna okusa. Zbog tih osobina spada u finije sorte medova. Donosi olakšanje kod prehlada, upala dišnih i probavnih organa te bubrežnih oboljenja. Smiruje grčeve. Pomaže iskašljavanju. Pospješuje metabolizam pa djeluje na izbacivanje štetnih tvari iz organizma. (Med od lipe ne smije se davati osobama koje pate od bolesti srca i krvnih žila, što isto tako vrijedi i za čaj od lipe. Tako kažu.)

Cvjetovi lipe se koriste za liječenje prehlade i bolesti dišnih organa. Lipov cvijet se upotrebljava najčešće u obliku čaja, za znojenje, protiv grčeva i za umirivanje bolova kao vrlo blago sredstvo. Koristi se i protiv umora, prehlada, kroničnog kašlja i proljeva, kao i za zacjeljivanje opekotina i rana.

Prošli tjedan moja starija došla sva sretna od ortodonta. Nakon tri i pol godine nošenja aparatića za zube, liječnik joj je savjetovao da ubuduće nosi aparatić samo noću. Sve ovo vrijeme morala je ispravljati zube pomoću tih žica i noću i po par sati tijekom dana.



Dvije godine je bila izuzetno odgovorna, sama je vodila brigu o tome kad ih stavlja. No, mliječni zubi nisu ispadali predviđenom i željenom «dinamikom», ter su se okupacije s aparatićem nastavile i puno više od predviđene dvije godine. Onda se već počelo zaboravljati. Ništa čudno. Pa smo tajo i ja podsjećali. A kako imamo preskoke u fazi, tako se znalo i nama dogoditi da zaboravimo, ili se sjetimo dosta kasno. Stanje zuba se popravljalo, nije da nije. Na početku je dijete imalo zube poput pirane. Sve nešto na gusto, svaki zub vodio svoju politiku. Sad to već liči na zubalo. Ali još neki očnjaci rastu u krivom smjeru. Tako da treba ustrajati i dalje. No, puno znači sama pomisao da nije više potrebno danju misliti na taj aparatić.

Sve do neke srednje škole, početka faksa, imala sam rastavljene prednje gornje zube.



U djetinjstvu sam mogla uglaviti olovku između njih. Nisam nosila aparatić. Tada ni nije bilo ovakvih fensi-šmensi aparatića, fiksnih ili mobilnih, plavih, roza, srebrnih il u duginim bojama.



Moja teta mi priča kako je nosila cijelu aparaturu, žice su joj omatale glavu i čeljusti i zube. To je stavljala noću, i gorko plakala svaki puta.



Ajd, ja nisam iz tog vremena, ali ni zubna pomagala iz mog doba nisu izgledala nimalo privlačno. Već sam se i bila pomirila s tim da ću vječito imati rastavljene zube ko prava lažljivica (predrasude, jel). No, kad su mi se u glavi konačno pojavili umnjaci, sve je došlo na svoje mjesto. Prednji zubi se približili, izgledaju čist pristojno, il se meni samo čini. Tako sam možda starcima uštedjela neku lovu, al sam se načekala da priroda odradi svoje, i još sam imala sreću što je to uopće priroda i odradila.

Kao posljedicu naslijeđa i višegodišnjeg pušenja imam žute zube. Imao ih je i moj tajo. Kad sam se u pubertetu žalila da sam naslijedila od roditelja pjege, žute zube, tjelesnu konstituciju koja mi se nije sviđala, nisu mi priznali reklamaciju... Pa sam pokušala izbijeliti zube mješavinom sode bikarbone i limunovog soka. Nije pomagalo. U vrijeme početaka potrošačke opijenosti raznim katalozima i revolucionarnim proizvodima iz Nove Gradiške, naručila sam bila neku pastu za izbjeljivanje zubi. Dobiješ je u kompletu s gumenim navlakama pomoću kojih napraviš otisak vlastitih zuba pa u te gumene navlake uštrcaš pastu, pa to ostaviš nekoliko sati, ak se dobro sjećam. Pa odnijela tu aparaturu svojoj zubarici. Ona nikad čula o takvom nečem. I savjetovala mi da ne isprobavam, jer ne zna kakav je sastav i kakve mogu biti posljedice. Osim možda bjeljih zuba. Poslušala sam je. Bacila pastu i s njom i novac. Sad vidim da ima raznoraznih čuda za izbjeljivanje gebisa. Od lasera preko pastica do lijepljenja listića po zubima. I čujem i čitam da nijedna metoda nije savršeno rješenje. A nemam love za isprobavanje i uspoređivanje. Kažu da je izbjeljivanje jednog zuba nekih 200-300 kn. Tko zna, možda u budućnosti bude nešto jeftino a učinkovito i trajno. Jer se moje cure žale da su trajne zube naslijedile od mene. A imale su prekrasne bijele mliječne zube, na tatu.

1. lipnja 1929. rođena je Norma Jean Mortenson, kasnije poznata kao Marilyn Monroe. MM – jedna od najvećih ikona dvadesetog stoljeća...