Pregled posta

Izgubljena kreditna kartica

Počele su ljetne zgode i nezgode. Fakat ću početi pisati memoare, il bar ko Vojo Šiljak – zbirku bisera i zgoda s posla.

Ovo što se dogodilo neki dan (više jednoj gospođi nego meni) velika je nezgoda. Žao mi žeme, al se nadam da će sve biti brzo riješeno.

Prvo mi u radnju ušao muškarac s klincem, došao pogledati što prodajem. Pa našao što je tražio, i zove ženu koja je vani vozala dječja kolica s drugim djetetom. Ušla žena, vidljivo uzdahnula. Vani ne da je pržilo, nego je pržilo. A kod mene klima namještena na 27°C, ja na granici znojenja ali kad uniđeš unutra od izvanjskog pakla – milina. Žema očigledno ima ulogu ministrice financija u njihovoj obitelji. Pružila mi kreditnu karticu, čipkarticu (onu s čipom). Moj novi čitač kartica ima poseban utor za takve čipka-rtice, i kartica mora biti u tom utoru čitavo vrijeme transakcije.



Elem, stvorila se jedvaočekivana gužvica u mom malom carstvu, unišlo još par ljudi, i u tom svemu ostade mi kartica. Žena potpisala, uzela račune, robu i otišlo svo četvero. Nije prošla minuta il dvije, ja uočim karticu. Istrčim vanka, gledam lijevo-desno, ne vidim ih.

Pričekala sam do kraja smjene. Ostavila poruku na vratima, pročitala s kartice ime i prezime pa napisala toj-i-toj gospođi da je kartica kod mene. Rekla susjedu Makedoncu da me nazove na mobitel ako žema dođe, da joj mogu otvoriti radnju i vratiti karticu. Zatvorila radnju, obavila kupovinu (bez njene kartice, hihihihi), počela spremati ručak. I kontam. Kako li je ženi? Ako je shvatila da je ostala bez kartice. Misli li da joj je ukradena? Može li se sjetiti gdje ju je zadnji put koristila? Jel sad po najvećog žegi juri po gradu il cestama da dođe do mene? Došla na ljetovanje a ostala bez sredstva plaćanja. Ako misli da je ukradena kartica, mora je blokirati što prije.

I jel sad pametno čekati je do pet popodne, do moje druge smjene? Hoće li danas uopće posegnuti za karticom? Kad će shvatiti da je neima? Ako mi dođe na vrata, moram je tražiti neki dokument. Blajhanoplavopametno sam napisala njeno ime na poruci na vratima, može neka prevarantica reći da je upravo ona osoba A. Znači, moram se osigurati. I tražit ću je da nazove kartičara, da provjeri koje su joj posljednje dvije transakcije na kartici. Jer – moja je sigurno posljednja, a valjda se sjeća i pretposljednje. Mislim, da žena provjeri da joj nisam zlouporabila kartičku.

A ako je išla blokirati karticu, kad će bidna moći dobiti novu??? Papirologija, vrijeme... Dovrših ručak, dohvatih ključeve i prevalih onih sto, stoinešto koraka do radnje. Uzeh karticu u ruke. I okrenem pozadinu. Kartice. Tamo pišu poruke. Dvije. Prva – ako želite prijaviti krađu ili blokirati ili imate problema (il nešto u tom stilu), zovite taj i taj broj. Druga – ako ste našli ovu karticu, a nije vaša, nazovite ovaj i ovaj. Pa nazvah.

Austrija. Oesterreich. Dobar dan, dobar dan, ja sam ta i ta, zovem otuda i odavde, možemo li mi na engleskom – priupitam ja lukavo. Jer je od brzog austro-njemačkog materinjeg mlada dama s druge strane žice prešla na pjevušeći usporeni engleski. Ter smo divanile sporije i meni razumljivije. Kažem joj da je vlasnica kartice ostavila narečenu plastiku u mom dućanu i da molim daljnje upute. Prespoji me ona drugoj mladoj dami. Ajmo opet. Dobar dan, dobar dan, kenen vir engliš šprehen? Natirlih. Super. Elem, uputi me cvrkutavi austrijski glas da odnesem kartičku u najbližu tantaramantara-banku i tamo je prepustim sigurnim bankarskim rukama, a oni će onda odraditi što treba da se kartica vrati. Zahvalim se ja njojzi, ona istom mjerom meni. Na sreću da ima i u Umagu ta banka. I radi sad po novom radnom vremenu, ljetnom. Čak do 6 popodne. Ter ja odmarširah daljnjih sto koraka do bamke. Malo mi bijaše neugodnjak, idem u bamku u kućnoj mundiri, ko drapađoza, al valjda me neće izbacit...

Uđem u bamku, pričekam red na onoj crti razmaknici. Kad se ispraznilo ispred mene, pristupim pultu i ispričam sudbinu kletu kartice koju predajem. Žema-bamkarica me mal odmjerila, onako ofrlje odjevenu i rumenijeh obraza , ja trepnuh par puta za svaki slučaj, nasmiješih se da vidi da sam nevina. Nit hvala poštena građanko i prodavačice magle što si donijela i vratila karticu. Samo – dobro, u redu, do viđenja... A ja mišljah da će mi bar novinarku Glasa Istre dozvati da me uslika, da će me mobitelom usnimit i poslat moj nevini osmijeh portalu 24sata. Al neka, nije mi žavo. Muž me ispohvalio kad sam mu ispričala. On kaže da sam poštena. Jesam.

I zamišljam žemu kako zove svoju kartičarsku kuću i jada se kak je ostala bez kartice a cvrkutavi joj glas kaže: "A ne, ne, draga gospođo, Vaša se kartica nalazi u tantaramantara-banci u Umagu, donijela ju je milostiva Pjesma...". I očekujem svaki trenutak da mi bane na vrata. Gospođa s mužem i dvoje djece i VISA karticom. I nosi mi buket potočnica , bombonijeru i kovertu s bar petsto eura. Ja se ženiram , ona nutka, ja se još uvijek nećkam , ona navaljuje, ja popuštam. I zaključujem – poštenje se isplati.

Post je objavljen 22.06.2007. u 09:41 sati.