Marketing
O zubima
Prošli tjedan moja starija došla sva sretna od ortodonta. Nakon tri i pol godine nošenja aparatića za zube, liječnik joj je savjetovao da ubuduće nosi aparatić samo noću. Sve ovo vrijeme morala je ispravljati zube pomoću tih žica i noću i po par sati tijekom dana.
Dvije godine je bila izuzetno odgovorna, sama je vodila brigu o tome kad ih stavlja. No, mliječni zubi nisu ispadali predviđenom i željenom «dinamikom», ter su se okupacije s aparatićem nastavile i puno više od predviđene dvije godine. Onda se već počelo zaboravljati. Ništa čudno. Pa smo tajo i ja podsjećali. A kako imamo preskoke u fazi, tako se znalo i nama dogoditi da zaboravimo, ili se sjetimo dosta kasno. Stanje zuba se popravljalo, nije da nije. Na početku je dijete imalo zube poput pirane. Sve nešto na gusto, svaki zub vodio svoju politiku. Sad to već liči na zubalo. Ali još neki očnjaci rastu u krivom smjeru. Tako da treba ustrajati i dalje. No, puno znači sama pomisao da nije više potrebno danju misliti na taj aparatić.
Sve do neke srednje škole, početka faksa, imala sam rastavljene prednje gornje zube.
U djetinjstvu sam mogla uglaviti olovku između njih. Nisam nosila aparatić. Tada ni nije bilo ovakvih fensi-šmensi aparatića, fiksnih ili mobilnih, plavih, roza, srebrnih il u duginim bojama.
Moja teta mi priča kako je nosila cijelu aparaturu, žice su joj omatale glavu i čeljusti i zube. To je stavljala noću, i gorko plakala svaki puta.
Ajd, ja nisam iz tog vremena, ali ni zubna pomagala iz mog doba nisu izgledala nimalo privlačno. Već sam se i bila pomirila s tim da ću vječito imati rastavljene zube ko prava lažljivica (predrasude, jel). No, kad su mi se u glavi konačno pojavili umnjaci, sve je došlo na svoje mjesto. Prednji zubi se približili, izgledaju čist pristojno, il se meni samo čini. Tako sam možda starcima uštedjela neku lovu, al sam se načekala da priroda odradi svoje, i još sam imala sreću što je to uopće priroda i odradila.
Kao posljedicu naslijeđa i višegodišnjeg pušenja imam žute zube. Imao ih je i moj tajo. Kad sam se u pubertetu žalila da sam naslijedila od roditelja pjege, žute zube, tjelesnu konstituciju koja mi se nije sviđala, nisu mi priznali reklamaciju... Pa sam pokušala izbijeliti zube mješavinom sode bikarbone i limunovog soka. Nije pomagalo. U vrijeme početaka potrošačke opijenosti raznim katalozima i revolucionarnim proizvodima iz Nove Gradiške, naručila sam bila neku pastu za izbjeljivanje zubi. Dobiješ je u kompletu s gumenim navlakama pomoću kojih napraviš otisak vlastitih zuba pa u te gumene navlake uštrcaš pastu, pa to ostaviš nekoliko sati, ak se dobro sjećam. Pa odnijela tu aparaturu svojoj zubarici. Ona nikad čula o takvom nečem. I savjetovala mi da ne isprobavam, jer ne zna kakav je sastav i kakve mogu biti posljedice. Osim možda bjeljih zuba. Poslušala sam je. Bacila pastu i s njom i novac. Sad vidim da ima raznoraznih čuda za izbjeljivanje gebisa. Od lasera preko pastica do lijepljenja listića po zubima. I čujem i čitam da nijedna metoda nije savršeno rješenje. A nemam love za isprobavanje i uspoređivanje. Kažu da je izbjeljivanje jednog zuba nekih 200-300 kn. Tko zna, možda u budućnosti bude nešto jeftino a učinkovito i trajno. Jer se moje cure žale da su trajne zube naslijedile od mene. A imale su prekrasne bijele mliječne zube, na tatu.
Post je objavljen 04.06.2007. u 07:57 sati.