Marketing
Drugaričin izlet na Brijune
Preživljen i izlet za drugarice i drugašiće. Moja mlađa obišla Brijune, Pulu, Kanfanar, vozala se svim prijevoznim sredstvima osim zrakoplovom, zrakomlatom, biciklom, motociklom i romobilom. Umorila se, jako. Ujutro se trebalo buditi u trifrtalj 6. Dobro da je (iskusna) učiteljica 
naručila djecu i roditelje da u pol 7 budu na školskom parkiralištu. Tako da su oni koji su zakasnili 15 minuta (a fakat ih uvijek bude, i onda dođu ležerno, s osmijehom na licu... 
) ubacivali djecu u kretajuće autobuse. Kišica je izletnicima padala samo dok su bili u busu, pa su super prošli. Slijedeći je dan u tom dijelu Istre bio moj dragi, sapralo i njega i auto nekoliko puta u par sati...
Elem, dijete došlo u pol 8 navečer, oči na pol koplja 
. Jedva je nešto probendala, da je vidjela slonove i jelene i paunove, i na drugom mjestu preparirane neke živine, i na trećem mjestu ribe i ribetine. Ubacila nešto u kljun, jedva se odvukla do kupaone i dok je stavljala na jastuk od bisera glavu – već je bila u carstvu snova. Pile mamino. 
Sutra je čeka trening budokaia, uoči subotnjeg osvajanja narančastog pojasa. I borbe s parnjakinjama, što pojasnim, što kilažnim. 
Jer se bore međusobno podjednake kategorije. Voljela bih da borbe budu s kacigama i polurukavicama, onda sam sigurnija da neće biti šljiva, podljeva i ogrebotina. Bar ne po licu. Prošle je godine mlađa Potočnica dobila jednu borbu nakon predaje djevojčice koju je udarila nogom u trbuh. Protivnica nije imala gard, obrambeni stav i nije blokirala udarac. Pa se, jadna, presamitila, suze navrle na oči i predala borbu. Moja se skoro bila rasplakala, i otišla joj se ispričati... Ev, i meni skoro zasuziše oči od podsjećanja...
Školica posustaje, posrće, na izmaku je snaga. Ocjene se zaključuju. Manja je iz testa iz matematike, a gradivo je bilo od cijele školske godine, zaradila opet pet bravo. A bila je frka. U nedjelju me još ispitivala jel se ono prvo množi i dijeli ili zbraja i oduzima. A zna sve, špiculja jedna. Samo ju je ćopila trema. Dan prije. Na testu ne. I bolje je tako.
Nedavno je jedna četvrtašica u našoj školi završila na hitnoj, pa je vozili u Pulu na promatranje. Dijete palo u nesvijest, od stresa. Testovi, nervoza, zaključivanje ocjena, prepucavanje s mlađim bratom, možda i nesretna ljubav, tko zna. Prenoćila u bolnici (onoj istoj o kojoj Euro tako lijepo piše...), snimali joj glavu, pikali, svašta nešta, psihijatar je preispitivao. Zdravstveno sve okej, nalazi uredni. Samo košmar u glavi.... Jadno dijete. Ne bih to nikome poželjela. I upravo zbog takvih trauma pokušavam svojim Potočnicama utuviti neke stvari u glavu. O vrijednostima života i prioritetima i uživanju u sitnicama. I prijateljstvu. Jučer je manja odgovarala na vjeronauku na temu prijateljstva. I raspričala se, po običaju. Na kraju joj je vjeroučiteljica rekla da previše zna za svoje godine. Ma hajte, molim vas... 
Post je objavljen 14.06.2007. u 11:10 sati.