nedjelja, 22.06.2008.

"Kockice" kao deterdžent protiv crnila

Odavno već svjestan vizualne snage oblačenja svega i svačega u uzorak crvenih i bijelih kvadrata, ovih dana postajem svjestan i jedne nove dimenzije tog svježeg nacionalnog izričaja.
Crveno-bijeli uzorak na dresovima, licima, autima, zastavama postaje simbol neke nove Hrvatske - sportske, svijetle, snažne, vesele, miroljubive... Snažna i upečatljiva je slika veselih navijača odjevenih u hrvatski sportski vizualni identitet. Toliko snažna da sasvim slučajno, nehotice pobija ideju mračnog, crnog slova "U".

Iako je oko nastupa hrvatske nogometne vrste bilo i nekih ružnih ekscesa, bili su zapravo toliko rijetki da potvrđuju pravilo veselog i sportskog kockastog duha. Još se uvijek u masi navijača može čuti pokoja ružna psovka upućena protivnicima "balijama" ili "pravoslavcima", ali vizualno u ovom slučaju pobjeđuje jer nema ništa crno i mračno u crveno-bijeloj ikonografiji na tribinama i oko njih.

Bez obzira na ideološka ili politička uvjerenja navijača, ne vjerujem da se u bilo kojem navijačkom mozgu nastup reprezentacije u Austriji trpa u potpuno isti koš sa npr. ekscesima u Mostaru, jer oni su neka sasvim druga priča koja u kockasti navijački duh tek slabašno i neuspješno pokušava dodati primjese crnog, političkog, mrziteljskog. A to u Austriji i oko zbivanja u njoj nije bilo važno.

Važno je bilo samo bodriti, pobijediti i slaviti. Ponosno vijoriti zastavama svijetlih boja. Važna je bila samo Hrvatska i sportske pobjede bez mrlja.

Želim da na slijedećem svjetskom nogometnom prvenstvu kockice dođu do finala. Na taj način će crne mrlje izgubiti puno svog do sada zajamčenog prostora.

Naprijed, Vatreni!

petak, 20.06.2008.

Moderato for strings

Slažući vlastitu web-stranicu koja sadrži (napokon) baš sve oblike mog kreativnog stvaralaštva, shvaćajući svu raznovrsnost istog, nameće mi se jedno pitanje: zašto mi sve to do sada nije podiglo standard života?

Mnogi su razlozi tome. Da bih to radio za nekog drugog ne mogu se dovoljno poniziti. Ne želim svo znanje podrediti nekome tko će bez znanja diktirati, sputavati i od njega učiniti posao na nivou beznačajne šljake. Beznačajnu šljaku imam i sad, posao koji odradim i idem kući ne razmišljajući više o njemu.
Nadu da će netko strašno trebati (i dobro platiti) baš to što znam izgubio sam odavno. I kažem sebi "Tko te jebe, majmune. Školovanje si sjeb'o, a znanje bez papira ne prolazi". I znam da sam za sve to dovoljno kriv i sam.

Da bih sve to radio za sebe... Pa, radim. Iako na pol gasa. Jer ipak nisam kompletan. Samo sam kreativan, nisam ambiciozan. Ne dovoljno. Sam sebi sam dobar šljaker, ali i loš menadžer. Nedovoljno sredstava za početi, nedovoljno hrabrosti za ključne poteze. Nisam rođen da upravljam - tek da stvaram.

Rastu mi prihodi u zadnje vrijeme. Polagano. Prelagano. Priuštio sam si mnogo toga što prije dvije-tri godine nisam mogao. Za mnogo toga još fali. A nisam gramziv. Trebam samo život dostojan čovjeka koji radi.
I uspijevam u tome. Polagano. Prelagano. Za beznačajnu šljaku koju ne volim i malo obrta kojeg volim zaradim jednu plaću, jedva prosječnu na nivou zapadnijih predjela ove iste države i nadprosječnu na nivou regije u kojoj živim.

Dva posla za jednu plaću - nije li to san mnogih?

Ali, kad malo zagrabim u vlastitu memoriju i sjetim se sveg što sam do sada stvorio, i pokušam to u mislima poredati u jednoj duuugačkoj ulici... Zadovoljan sam. Bilo je puno toga lijepog na što sam ponosan. I dovoljno manjkavog čime nisam zadovoljan (jerbo sam picajzla). Ono prvo daje snagu za dalje, ovo drugo nabrijava inat za ljepše i bolje.
I tu je otprilike sva istina. Sutra sve ispočetka. Novi izazov, nova zamisao, nova realizacija. Novo iskustvo, novo saznanje.

Kad riknem, riknut ću bogat. Bogat sjećanjem, bogat spoznajama. Slikama i riječima.

Jebeš pare, ionako ih nikad dosta.

četvrtak, 19.06.2008.

Kad je mjesec pun...

... izgleda da sve može krenuti u krasnu materinu.

Počelo je jutros.
Izlazeći autom unatrag zabio sam se zadnjim krajem u paletu novog crijepa svoga susjeda, jednu od dvije koje je on tako krasno "parkirao" da smo ih u dva dana udarili moja sestra, ja - pa i ON SAM.

Onda sam radio produženo. Pa sam išao raditi neki svoj poslić, koji ne samo da nije išao kako treba i ostao nedovršen, već sam još i bojom usvinjio sasvim dobre hlače.

Onda sam radio i drugi poslić, koji također nije išao kako treba pa je također ostao nedovršen.

Sad sam doma. Ne idem više nikuda. Ovdje mi se valjda ništa ne može dogoditi.

Zapravo, nikad se ne zna. Možda mi na kuću padne avion.

nedjelja, 15.06.2008.

(Pre)vruće gaće

Snimljeno u jednom osječkom izlogu. Malo su naborane, ne vidi se dobro natpis koji kaže: "VEČERAS ULAZIM!"

nedjelja, 08.06.2008.

Polumizantropija, nogomet i ina razmišljanja

Ljudi... Razgovarah sinoć na tu temu s najbližom mi osobom. Ne ulazim više u preduboke odnose ni s kim. Ljudi su mi se pokazali velikim nepoznanicama, neki od prijatelja "A klase" su me znali žestoko iznenaditi u proteklih godinu-dvije.
Kad malo razmislim, pitam se... Koliko ih zapravo i poznajem? Za neke je zaključak da nikad i nisu trebali biti više od površnog poznanstva.
A površna poznanstva su mi sasvim OK. U zadnje vrijeme živim baš tim stilom. Totalno flegma. Čak je pomalo i zabrinjavajuće koliko mi je sve drugo osim plaćanja režija postalo svejedno (a ni spomenuto me previše ne pogađa).
Znam da na poslu neću napredovati. Znam da je minimalna mogućnost da mi vlastiti projekti zažive punim plućima. Znam da su stari prijatelji prošlost. Znam da su površna poznanstva sadašnjost. Znam da love nikad neću imati napretek. Sve to znam. I prihvatio sam to baš tako kako jest. I boli me uho za sve. Postao sam Slovenac, samom sebi najvažniji.


A nogomet...
Poznato je već (barem onima koji su me prije čitali) da me nogomet i ne zanima previše. Možda tek na nekim svjetskim ili europskim prvenstvima. Onako, lagano-lagano. Naravno, 1998 me je zanimao više. Ali tad je zanimao i sve babe u susjedstvu, pa me to ne vadi iz gliba lošeg navijača.

Raduje se nacija večeras. Iako ne znam čemu, jer bi se trebala jako brinuti zbog pokazanog manjka ideje i želje. Ovi "bunkeraši" od večeras ne obećavaju baš previše. Čini se da je prerani gol ubio sve šanse za dobru igru. Stare boljke HR-nogometa - prerani golovi i podcijenjeni suparnici. Još je dobro i prošlo.

četvrtak, 05.06.2008.

Hitachi-san

Epizoda s HGspotom (šrotom?) je završena. Dobih drugi disk. To jest, da nisam zvao, tko zna kad bi se završilo. Jerbo serviseri u ZG koji trebaju prekontrolirat onaj stari disk nikako da odrade posao (od 29.04, kao što već spomenuh). U gužvi su izgleda... Ne čudi me to.

Pa mi je poslovođa lokalne HG-spotare sam odredio da ću dobit drugi.

I izabrah HITACHI. To još nisam probao. Vidjet ćemo hoće li Hitachi biti samuraj ili kamikaza.

srijeda, 04.06.2008.

Voćkice za večeru

Budući da mi se tjelesna težina u posljednje vrijeme približila brojci 100, odlučih poduzeti ozbiljne korake da se dovedem u red.

Večere na kakve sam navikao (konkretne i obilne) zamijenih voćnom salatom. Traje to već cca. 2 tjedna. Gladan kao pas, tjeram se rezuckati voće. I tako ogulim jednu bananu (da nije banana ostao bih gladan i da pojedem tonu drugog voća), jedan kiwi, jednu jabuku ili krušku, jednu voćku tipa breskva-nektarina-marelica (kako kad, ovisi o zalihama), malo grožđa...I onda sve to narežem, pomješam i smažem dok kažeš keks. A sanjam... Tople sendviče... Pizzu.... Lazanje...

Ne uspijevam uvijek. Nekad moram pojesti nešto konkretnije ali ne pretjerujem u tome. Recimo da me svaki treći-četvrti dan od voća odvuku stare navike. Uglavnom, i ovo koliko izdržim je sasvim dobar uspjeh, jer sam se zadnjih desetak godina redovito razbijao preobilnim večerama.

Sad sam na 95. Želja mi je vratiti se barem na 90 i tu ostati.

Nije mi bilo ugodno kad sam skužio da moj vlastiti Pupo polako kreće preko remena prema dolje.