petak, 30.05.2008.

Što nam prodaju hrvatski PC-dileri?

Prije točno mjesec dana pisao sam o računalnom kvaru - točnije, o hard disku s petogodišnjim jamstvom koji pokazuje neispravnost nakon godinu i pol.
Zamjenu još uvijek čekam. Na svu sreću, to mi nije jedino računalo.




Razgovarao sam danas s dvojicom ljudi koje poznajem, a koji se bave prodajom računala i računalnih komponenti. Jedan kao uposlenik većeg lanca trgovina, drugi kao samostalan obrtnik...




Prodavač 1:


Prodavač 2:


Čest je slučaj da se disk reklamira odmah sutradan. U prvom formatiranju izbacuje greške. Ako u početku prođe, pitanje je koliko će trajati, ali rijetki izguraju jamstvo.

Od dva računala koja imam prvo je iz 2003. godine. Prvi disk je izdržao svega 6 mjeseci, drugi više od tri godine, treći je kupljen prošle godine, nadam se da će potrajati. Osim toga, bilo je problema i s matičnom pločom i to vrlo rano (prve ili druge godine, problem s memory slotom, memorija prebačena u drugi slot i sad je OK).
Drugo računalo je kupljeno pretprošle godine, prvi njegov disk je reklamiran odmah sutradan, drugi je onaj s početka priče. Dakle, čeka se treći.

Prije nekoliko mjeseci prijatelj me je zvao da mu instaliram Windowse, također smo odmah sutradan reklamirali potpuno novi disk. Zamjenski (valjda) još radi.
Jednom rođaku sam također nedavno priskočio u pomoć, mijenjali smo disk, još uvijek mu radi.

Ako iz toga pokušam izvući neku statistiku...
Spomenuo sam 8 diskova.
2 su bila neispravna u startu.
1 je trajao samo šest mjeseci.
1 je trajao godinu i pol.
1 je trajao tri godine.
3 komada traju već oko godinu dana (pitanje je koliko će dugo).

Meni je to porazna statistika. Prestrašna.

Kad me netko sad upita što da kupi, preporučujem samo brand-name, ne iz vlastitog iskustva već iz iskustava drugih meni poznatih ljudi. Acer, Asus, HP, Lenovo... Brand-name je sve što nije od sastavljača. Bio laptop ili desktop u pitanju, mislim da je brand-name jedina šansa da vam računalo radi nekoliko godina (iako spomenuti Prodavač2 i na to sumnjičavo odmahuje glavom).

Treće računalo mi je Acer laptop. Dakle, brand-name. Staro svega nekoliko mjeseci, za sad ulijeva povjerenje.

A za prvospomenuto računalo čekam disk već mjesec dana, čekat ću i dalje. Pitam se samo - da mi je to jedino računalo, tko bi mi nadoknadio štetu što mjesec dana ne mogu raditi? Koje jamstvo to pokriva?

utorak, 27.05.2008.

Kad Hrvati djelaju po radu

Nije li ovaj naš jezik tako predivan, retro i bajkovit? Gornji natpis kopija je HTZ oznake propisane zakonom.

Čitajući ju čini se da mi Hrvati radimo na kvadrat. Prvo radimo, onda djelujemo. Ili djelamo.


Oduševljava me pismenost onih koji se odlučuju stvar preuzeti u svoje ruke. Tako mi je neki dan u neradni vidokrug upalo zanimljivo upozorenje crtača horizontalne cestovne signalizacije - "NEGAZI CRTU!"

Nađe se toga još, na svakom koraku. "Tisak JAMBO plakata" odnedavno je zamijenjen tiskom jumbo plakata.

Možda zapravo tražim dlaku u jajetu.

Važnije je ipak da svi RADNO DJELUJEMO.

ponedjeljak, 26.05.2008.

Pederlook (olitiga pederluk po narodski)

Opametih se danas. Vizualno. Oćale se furaju.
Sad još da nabacim tašnu pederušu preko glave (onu što ide ukoso preko pupka), pa možemo ja i Ljubinka u nedjeljnu šetnju.

četvrtak, 22.05.2008.

Najnovija vijest: posrala se zlatna ribica!

Jedan tuđi post me je inspirirao na pisanje o najvećoj nam domaćoj estradnoj zvijezdi, kojoj lomaču spremaju blog-svećenici (iako je Ševa još u šumi), a na naslovnicama završi i kad se njena ribica u akvariju posere.

Daklem, Ševku zvijezdom činite upravo vi, svojim silnim zanimanjem za miris njenih gaća. Dokle god Rvati reagiraju na svaku njenu pizdariju, naša Ševka bit će zvijezda.

A kad i ona možda počne polako padati u zaborav, pojavit će se novi Kućni Video. U kojem će (pretpostavljam) biti scena pušenja u krupnom planu, jer joj pokazanu površnost u toj radnji Rvati zamjeraju više od svega ostalog.

utorak, 20.05.2008.

Kad Švabe plate (2)...

... onda je dan ljepši.

nedjelja, 18.05.2008.

Kad Švabe plate

Ostvarih neko dobro sponzorstvo na jednoj od svojih stranica. To jest, skoro. Uplata nikako da sleti na moj računčić.

Njemačka firma. Ozbiljna. Sve dogovoreno, tehnički realizirano, račun poslan. I čekam ja tako, čekam... I planiram. Što sve mogu s tim novcem, a za što prije nikad nije bilo dovoljno love. Sad mnoge stvari dolaze na red.

Ali love - neeeemaaaa...

I pošaljem ja nakon desetak dana upit, da provjerim što se događa. Kad ono -nisu platili. Čekaju račun poštom. A račun otišao mailom, pravovaljan, u pdf formatu. Kako je i uobičajeno na internetu.

Ispričava se meni njihova djelatnica marketinga, traži račun mailom još jednom. I šaljem joj ga. Još jednom.

I sad opet čekam. A za sve planove već mi je uobičajena uzrečica - "kad Švabe plate". Vjerojatno će mi sad ostati u vokabularu, pa ću za svaki plan i ubuduće reći "kad Švabe plate". Čak i kad plate. Ili ako ne plate, tko će ih znati.
Računa se na poslovičnu njemačku korektnost.

Nego, nerviraju li i vas ove reklame što iskaču na bloghaeru i mnogim drugim stranicama? Čita li ih itko, ili ih samo bijesni gasite kao i ja?

četvrtak, 15.05.2008.

Sindrom seratora

Kad se momčić non-stop pravi faca, onako seratorski, sa spikom za slabo pametne curice, pa ga to još nikako ne prolazi s godinama, pa ga još k tome uhvati da ni s frendovima i kolegama ne može drugačije razgovarati - to stanje bi stručnjaci vjerojatno nazvali krizom identiteta, ja bih to radije nazvao sindromom gradskog seratora. Postoji to i na selu ali ovi gradski su baš školski primjeri - seratora.

Imam jednog takvog kolegu, mlađeg. Cca 27 godina. Najočigledniji simptom njegove boljke jest nastojanje da dominira svakim razgovorom ako su ženske osobe u blizini. Prepun je specifičnih izraza iz gradskog slenga. Njegov nastup ima već uvježbanu masku sigurnosti, cure s kojima komunicira uvijek moraju biti onako "kulerski" ismijane...

Znate taj tip frajera?

Neki dan me je pogodila u žicu spoznaja da ni sa mnom ne uspijeva razgovarati normalno.

Malo sam mu očitao bukvicu. Ispirao mozak. Baš sam bio raspoložen za to.
Da su mu fore otrcane. Da mu je vrijeme da se mijenja. Da nije sazrio ni milimetra zadnjih nekoliko godina. Da mu je priča šuplja, sve gora. Da su ju skužile već sve cure u gradu. Itd, itd...

Bio je malo tiši prošle godine. Dojam je bio da je momak "popušio". Zaljubio se u pogrešnu. Sad je još gori. Osvetnik.

Nekako imam dojam da sam govorio u prazno. Momak će i dalje na isti način. A šuplja spika će dobiti malo gorčine, skrivene između redova... I svi drugi će biti krivi što je on nula.

A zapravo, iza svega toga i nije loš momak. Što stvar čini još žalosnijom.

srijeda, 14.05.2008.

Dok čekate da se upali zeleno...

Stojim tako danas u redu pred crvenim na semaforu, iza mene staje Hyundai Accent.

Za volanom plavuša.

I onako odsutno, gledajući u semafor, podiže ruku k nosu i gura u njega mali prst. Lagano čeprka.

Gledam ju s zanimanjem u retrovizoru... Vadi prst iz nosa.

Hoće li?

Ma, neće.

Možda ipak?

Prst se spušta samo malo niže. U usta.

BINGO!!!!

Hvala ti, Bože, što sam bio u pravo vrijeme na pravom mjestu!

Naslušao sam se u životu kako smo mi muški svinje koje češkaju jaja, kopaju nos, prde...

Izgleda ipak da i ljepši spol radi takve stvari. Samo u jednoj nikad neće biti svinje kao mi - ipak nikada neće češkati jaja. Tu smo veće svinje, priznajem.

nedjelja, 11.05.2008.

Predahni, putniče (ako ne žuriš na vlak)...

Nije rijetkost naletjeti na pisanje žene koja "onu pravu", nikad pronađenu ljubav traži izvan bračnoga gnijezda. Čitao sam već nekoliko blogova s tom tematikom, pojave se, nestaju, ostaju... Čitajući ih čovjek bi mogao steći dojam da Hrvatice ne rade ništa drugo nego se krešu sa strane i idu na nedjeljnu misu. Redovito takvi blogovi konkuriraju za "Naj-kokoš blog" u Hrvata.

Scenarij je uglavnom uvijek isti... Jednoga dana ona shvati da njen odabranik nije ljubav njenog života, da mu se na nju više ne diže niti se njoj na njega vlaži i da ljubav (naravno) vrijedi potražiti dalje. Osim već spomenutog, on grozno hrče i prdi. I podriguje.
Nedugo nakon tog trenutka prosvjetljenja, naša junakinja pada u naručje nekog zgodnog i romantičnog obješenjaka kojemu se na nju ipak digao. Hormoni ponovo pucaju u glavu (naziva ih se "emocijama"), sve je opet kao nekad. Sve to traje neko izvjesno vrijeme, onda se novi princ malko zaboravi i – prdne.

Nakon tog grubog i tužnog otriježnjenja naša se heroina riješava te obične kopije svoga supruga i za tili čas nađe se u rukama novog, zanimljivog i čarobnog romantika. I tako opet, opet i opet. Sve dok se ne pretvori u ocvalu visibabu od koje nije dobio samo onaj tko nije pitao ili onaj koji je žurio na vlak.

Za sve to vrijeme jedva da joj je i palo na pamet da ljubav možda i ne stanuje u crnim okama, dobrom dupetu i nekoliko puta po pol sata jahanja koje se iznebuha izdogađalo u samom početku, poput Blitzkriega.

I sad neka netko kaže da muške prijevare nisu više fer od ženskih... Kad mi karamo sa strane, radimo to uglavnom zbog karanja. Poneki lik zna odlutati u neku "zaljubljenost" potaknut istom pojačanom aktivnošću hormona, ali uglavnom bi ipak samo - kresali. I fer smo barem prema samom sebi, jer guranje Miše u vlažne rupice uglavnom ne nazivamo bajkovitim imenima.

A ljubav, drage moje... Možda ju pronađete kod onoga tko je tako opako hrkao. Ako ju želite potražiti. Ili kod nekog od onih s početka niza, dok se sve nije pretvorilo u zadovoljavanje emotivne ovisnosti kratkim hormonalnim poremećajima. Možda ju samo treba pažljivije potražiti.

Ako ste ikad uopće naslutile gdje ona zapravo stanuje.

petak, 09.05.2008.

"Gas, gas" iliti kako sjebati vlastitu promidžbu

Danas sam u svojstvu urednika portala o kamionima i prijevozu nazvan od strane novinara jedne turbo-slušane radio postaje. Tema razgovora bila je nova Severinina pjesma "Gas, gas"... Pa me je dotični priupitao kako su "kamiondžije" prihvatile novu pjesmicu Seve Nacionale.
Nisam znao ni o kakvoj se pjesmi radi, a pogotovo kako su to prihvatili "kamiondžije". Inače, naježim se od te riječi. Miriše na neiskorjenjiv stereotip.

Dotičnom sam obećao da ću nazvati neke od njih da čujem reakcije, pa ćemo se čuti kasnije da napravimo tonski zapis kojim će oni iznenaditi Severinu u planiranoj radio emisiji.

Ajd, svidjela mi se ideja. Zašto ne bih iskoristio mogućnost besplatnog marketinga na slušanom radiju?

I tako sam nazvao neke od vozača koje poznajem. Na žalost (ili na sreću) nitko nije čuo spornu skladbu. A na pitanje što bi poručili Severini, redom su izvalili onu slavnu Čaruginu, jel...

I onda sam potražio stvar na netu. Ajme. Potpuni turbo-folk.

Šoferskih gostiona,
Hormona do plafona.
Muškaraca tona
Turbo je sezona!
Ej, što volim miris od benzina
Ej, magistrala Dalmatina.
Hop, hop, malo, malo pa krivina.
Ljulja se kabina,
Turbo je mašina!

Shvativši o čemu se radi, odlučih ne iskoristiti priliku. Radije ću platiti oglašavanje bilo gdje.
Nekako nisam baš bio oduševljen idejom potvrđivanja "kamiondžija" kao tipova koji obavezno slušaju narodnjake. Jer, i tu se stvari polako mijenjaju. Doduše, većina ih je upravo takvih, ali znam i neke sasvim različite vozače kamiona. Ipak stasaju neke nove generacije. Neki od tih vozača i sami koriste internet, čak ponekad i pišu na njemu. Pismeno.

I tako... Ode besplatan marketing bestraga.

četvrtak, 08.05.2008.

Picologija

Šta blejite? Ne igra mečka.

Nije ono na što ste prvo pomislili. Samo se volim zajebavat pa stavit "c" umjesto "zz".

Daklem, nije seks. Pizzologija je.

Već je legendarna moja navika da među svim mogućim specijalitetima raznih podneblja ja redovito naručim pizzu. Jebajiga. Znam da ću se najesti.

Svašta sam jeo... Probao. Ako nije pizza, uglavnom ostanem gladan. Jerbo sam čovjek od skoro dva metra visine i sto kila žive vage, treba to nahranit. A pizza... Zanimljivo je kako mi već ne dopizdi. Obožavam to jelo. Pizza je jelo no.1 tranzicijske socijalističko-kapitalističke generacije. Ja sam valjda zaostao u tim vremenima.

U Mađarskoj sam nedavno jeo neke pureće specijalitete. Dobra papica, al' jebiga... Fali tu nešto.
Na Rastokama sam prošle godine jeo pastrvu. I opet ista priča.

Uglavnom eksperimentiram s ne-pizza jelima zbog društva. U dobrom društvu svaka hrana je OK.

Ali, moram priznati... Ne razumijem te specijalitete. Npr. chinese... Sve nešto slatkasto i zamamnog izgleda, a onda naletiš na komad nečeg ljigavo-kiselo-ljutog i skoro ispovraćaš dušu... Natjeraše me nedavno da probam tortille... Ajd dobro, volim ja svašta probat. Dobro je to. Ukusno. Samo... Tanko je to tijesto, ne može se od toga ovakav stokilaš najest... Slijedeći put ponijet ću kruha u džepu (seljačina!).
Lasagne... Dobrrro... Dobra zamjena, moram priznati. Pogotovo kad su bolognese.

Ostalo... Ne razumijem.

Osim pizze kužim čobanac i grill (ako je u trostrukim količinama). I dobar grah, onaj s jakim nuspojavama. I sarmu. I knedle sa šljivama. I baš mi je čudno kako ljudi pastrvu mogu pretpostaviti šaranu. Jer šaran je riba br.1, koliko god on bio običan i uobičajen. Šaran je njam. Najukusniji.

I to su sva ne-pizza jela na koja se oblizujem. Ali, kad kucne pravi čas, ja i draga odemo u picernicu, naručimo jumbo i razbijemo se toliko da ne možemo hlače zakopčat. I onda možemo na spavanje, jer nam seks ni u ludilu ne bi pao na pamet.

Prava svinjska nirvana. Za seljačine i stokilaše.

ponedjeljak, 05.05.2008.

Pun kufer avanture

... da se ne izrazim drugačije, jel...

Iako nisam primio jučerašnji kvar auta s previše nervoze, već nastojao s osmjehom prihvatiti novonastalu situaciju, današnji dan mi baš i nije bio veseo.

Za one koji nisu pročitali jučerašnji post, radi se o kvaru auta u povratku s drugog kraja države, zbog kojeg sam prošlu noć proveo u Ogulinu.

Gazda Ive, vlasnik restorana i konačišta kraj jezera Sabljaci bio je i više nego OK. Nakon što je jučer njegov djelatnik došao po mene i odvezao me do konačišta, isto tako me je i Ive jutros odbacio do servisa.

U znak zahvale evo malo reklame: http://www.infostudio.hr/ive/.

Osoblje u servisu "Vulco" nije bilo toliko efikasno. Znam, imaju ljudi radne naloge otvorene nekim redom, ali ako sam u rano jutro objasnio situaciju (da nisam iz Ogulina i da bih rado danas stigao na posao ako je ikako moguće), očekujem barem da mi se kaže da je gužva i da mi auto neće moći riješiti tako brzo pa bih možda pokušao pronaći nešto brže. Ili da mi se kaže da im autoelektrika baš i nije područje vještine. Auto je na kraju završen tek oko 13:00 h, i to improvizacijom koja će zahtijevati daljnji tretman kod mog lokalnog autoelektričara.
Stiglo se na cilj. Ipak. Ali u servis "Vulco" u Ogulinu ja više nikad ne bih. Ipak. Hvala lijepa.

Na posao (dakle) nisam stigao. Iskoristio sam ostatak puta za kavicu s curom s kojom sam se bezbroj puta mejlao zbog neuspjelog poslovnog poduhvata. Ako je netko spreman čekati, čekati i čekati u nedogled da bi se možda nešto u poslu počelo događati, onda zaslužuje i pol sata ćaskanja uz kavu. Da se ljudi ipak, poslije svega upoznaju uživo.

Za divno čudo, odvezao sam od petka do danas ukupno preko tisuću i sto kilometara a da mi se nije prispavalo za volanom, što je novost za nekog tko nije mogao odvesti relaciju VK-ZG bez dvije-tri pauze za kavu ili RedBull.

Sve je dobro kad se dobro svrši. Ili što se dobro svrši. Whatever.

I, Cranberrie... Pastrvu nisam jeo. Jebajiga, ne moš naručit specijalitet kad ne znaš hoćeš li imati za popravak auta i put kući. Love imam, ali tek u planu. Čekaju se uplate.
Bit će valjda još prilika.

nedjelja, 04.05.2008.

Neplanirani odmor u Ogulinu

Nisam dugo putovao nikuda, zaputih se prekjučer poslije posla u Pulu na vikend s prijateljima. Nismo se vidjeli skoro dvije godine. Lijepo je vidjeti prijatelje ponekad, bez obzira na daljinu.

U povratku bio je mali zastoj pred tunelom Tuhobić. Vozilo se u koloni 20-30 na sat. Nakon toga, čim sam se dočepao potpune autoceste s dvije trake po smjeru, stisnuh gas. Nisam gledao mjerač brzine, u jednom trenutku pogledah, pokazivao je preko 150 km/h. Ali - GORILA JE i lampica od struje.

Fuck.

Sišao sam s ceste Rijeka-Zagreb na odvojak prema Splitu, mislio sam da je Ogulin bliže. Ali ima skoro 20 km do njega. Prije izlaza za Ogulin svratih na Tifon, tamo sam sreo momka iz HAK-ove 987 Pomoći na cesti. Uputio me u servis u Ogulinu i za čas mi mobitelom našao smještaj. Hvala.

I tako sad u sobici kraj jezera Sabljaci čekam sutrašnji dan, da se otvori servis i da majstori pregledaju moj GreenBird.
Kod gazda Ive izvukoh laptop, sad znam zašto ga imam. Baš je dobro došao.

I nije mi tako loše. Ako izuzmemo malu financijsku frku. Za noćenje i večeru imam. Za dalje bumo vidli. Uplata koju očekujem nije još sjela, čini se.

Čudan je taj život. Nikad ne znaš kad možeš završit u sobici kraj lijepog jezera.