nedjelja, 08.06.2008.

Polumizantropija, nogomet i ina razmišljanja

Ljudi... Razgovarah sinoć na tu temu s najbližom mi osobom. Ne ulazim više u preduboke odnose ni s kim. Ljudi su mi se pokazali velikim nepoznanicama, neki od prijatelja "A klase" su me znali žestoko iznenaditi u proteklih godinu-dvije.
Kad malo razmislim, pitam se... Koliko ih zapravo i poznajem? Za neke je zaključak da nikad i nisu trebali biti više od površnog poznanstva.
A površna poznanstva su mi sasvim OK. U zadnje vrijeme živim baš tim stilom. Totalno flegma. Čak je pomalo i zabrinjavajuće koliko mi je sve drugo osim plaćanja režija postalo svejedno (a ni spomenuto me previše ne pogađa).
Znam da na poslu neću napredovati. Znam da je minimalna mogućnost da mi vlastiti projekti zažive punim plućima. Znam da su stari prijatelji prošlost. Znam da su površna poznanstva sadašnjost. Znam da love nikad neću imati napretek. Sve to znam. I prihvatio sam to baš tako kako jest. I boli me uho za sve. Postao sam Slovenac, samom sebi najvažniji.


A nogomet...
Poznato je već (barem onima koji su me prije čitali) da me nogomet i ne zanima previše. Možda tek na nekim svjetskim ili europskim prvenstvima. Onako, lagano-lagano. Naravno, 1998 me je zanimao više. Ali tad je zanimao i sve babe u susjedstvu, pa me to ne vadi iz gliba lošeg navijača.

Raduje se nacija večeras. Iako ne znam čemu, jer bi se trebala jako brinuti zbog pokazanog manjka ideje i želje. Ovi "bunkeraši" od večeras ne obećavaju baš previše. Čini se da je prerani gol ubio sve šanse za dobru igru. Stare boljke HR-nogometa - prerani golovi i podcijenjeni suparnici. Još je dobro i prošlo.