utorak, 31.01.2006.

Samoupravljanje

ŠIC, politikantski raščlanjivači! Ne radi se o diktaturi proleterijata. Ovo je mali uradak na temu upravljanja samim sobom, emocijama i raspoloženjima. Za ovo ne treba imati predznanje, iskustvo je bitnije.

Sjećam se vremena kad mi je sposobnost samoupravljanja bila blizu nule. Moja loša stanja su dugo trajala, prepuštao sam im se gotovo s nekim čudnim mazohističkim užitkom... Zato su mi i dobre faze trajale jako kratko, obično su bile uzrokovane nekim nebitnim euforičnim čuvstvom. Loša stanja su tada bila "stabilnija".
Tad mi se bilo najlakše skriti u svoju malu depresivnu ljušturicu, za sve loše okriviti zlu sreću, loše ljude i površne žene. Najsigurnije sam se osjećao u vlastitom sivilu, sigurnoj kućici koju bi bilo kakav hrabriji iskorak poput tsunamija sigurno doveo u opasnost. Bar se tada to tako činilo.

Ali umori se čovjek vremenom. Ako ima bar malo sive mase u glavi. Umori se od letargije, strahova, depresija.
Želio sam naprijed. Dva su bila načina za to: uvjeriti se da je sve apsolutno OK, upaliti prekidač s natpisom "Euforična sreća - TURN ON" ili polako i tvrdoglavo pokušavati naprijed. Prvi način je obično brzo splasnuo, razletio se na prvom problemu kao balon pri naletu na iglu.
Drugi nije obećavao impozantne rezultate, svi oni sitni koraci prošli su čak i meni prilično neprimjetno. I u tom drugom načinu najvažnije je bilo povećalo okrenuto prema sebi.

Još uvijek se znam prepustiti lošoj fazi. Ali to je sada na dan-dva. I onda skužim što si radim i kliknem na "Depresija - TURN OFF". Jedini prekidač koji je preostao.

Ako u odnosu s nekim stvari ne idu kako treba ja sam taj koji može napraviti preokret. Barem u sebi. Neka se on ponekad i zove iluzija, važno je da podsvijest polako slaže "tetris" i da do vrha njegovog prozorčića, do zadnjeg šarenog elementa poštedim samog sebe beskorisnih grčeva. Oni sigurno ne pogoduju napretku.

Da završimo u skladu s početkom - rad, drugarice i drugovi.

Rad, rad i samo rad.

subota, 28.01.2006.

Farma

Zahvaljujući nekome tko me je odlučio promijeniti (nekim postupcima na moje zadovoljstvo, nekim s puno manje istog) konačno sam našao vremena pročitati Orwellovo djelo "Životinjska farma" koje je napisano kao satirična basna na temu komunizma i praktične provedbe njegovih načela.
Orwell se prije svega lucidno šali na račun zbivanja u SSSR-u kroz priču o farmi na kojoj su životinje preuzele vlast da bi se oslobodile ropstva nametnutog od strane ljudi i živjele u slobodi. Priča prati transformaciju blještave komunističke ideologije prema totalitarnom režimu.
Ono što fascinira u ovom djelu je primjenjivost na bilo koje društveno uređenje i bilo koju državu, jer u knjizi ima sasvim dovoljno elemenata za jedan upečatljiv "deja vu" i na temu (primjerice) mlade hrvatske države.

Životinje u početku uče čitati, pjevaju revolucionarne pjesme. Sanjaju bolja vremena. Tu se može bez većih problema povući paralela s hrvatskim poratnim godinama. Izborili smo svoju državu, sad ćemo ostvariti vjekovne snove. Oni prije su nas izrabljivali, sada smo slobodni. I vrijedimo. Sad ćemo raditi za samo za svoju državu. A ona će cvjetati.
Tako zaluđene životinje ne primjećuju borbu za vlast, ne primjećuju kako im se servira sve ispraznija demagogija, ne primjećuju da im život sve više nalikuje prijašnjem. Tu se opet moram prisjetiti privatizacije i vrtoglavog uzleta dojučerašnih političkih i javnih anonimusa koja se zbivala dok su Hrvati bili opijeni nacionalnim ponosom i stvaranjem vlastite države.

Vođa životinja, nerast imenom Napoleon nalazi načine da im pažnju zadrži na sve manje važnim snovima s početka priče, za sve što ne valja uvijek uspješno pronalazi krivca u protjeranom političkom konkurentu, nerastu Squileru. Isto tako Hrvati već godinama prate sukobe i oscilacije na relaciji ljevice i desnice, otklone centra malo na jednu a malo na drugu stranu, za sve loše optužuju Srbe i bivšu komunistički vlast ili eventualno mrsku nam ljevicu u vlastitim redovima te one koji istoj naginju. Napoleon nam je malo manje izražen posljednjih godina, ali još nismo zaboravili "oca domovine", zar ne?
Lijepe ideje s početka HR priče iznjedrile su ovcu Thompsona i malo manje ovce Škoru i Prljavce koji nam umilno pjevaju domoljubne uspavanke. Paradoks je upravo to što se uspavanka želi prikazati budnicom. Jer su za sve loše krivi (naravno) Srbi i komunjare. I tako mi čvrsto stojimo s kažiprstom uprtim prema istoku. Važno je samo da ne nađemo vremena pogledati na drugu stranu jer tamo bi mogli vidjeti prevarene branitelje, kupljene titule, besmislene koalicije sa samo jednim ciljem, lijekove i zrak koji ćemo uskoro u potpunosti plaćati.

Najbolji pjevači revolucionarnih pjesama u Orwellovoj "Životinjskoj farmi" bili su konji i ovce. Isti su i najlošije čitali.

Čitajte i mislite. Ne budite ovce.

četvrtak, 26.01.2006.

Ken - Mr.Perfect Man

Samo za dame: kako pronaći savršenog muškarca?
Mnoge od vas su pokušale na razne načine. Neke bjesomučnom potragom, neke putem preporuka od strane dobrih prijatelja, neke pak na način "uzmi i preodgoji"... Rijetke uspijevaju.
Za one kojima to nikako ne polazi za rukom jedino rješenje je Ken. Moš s njim što god hoćeš. Preobući ga, našminkati, namjestiti po želji... I što je najvažnije u cijeloj priči - kako ga ostaviš, tako ga i nađeš.
Slijedi nekoliko reprezentativnih primjeraka. I cijene su reprezentativne, ali u odnosu na sve što se dobije one su zanemarive.

Naravno, ne može biti baš sve tip-top.
Ovi najbolji su već zauzeti. I ne možete ih nabaviti odvojeno. Iako vas ona ne zanima, plaćate i nju.

Ali ovaj put je rješenje nevjerojatno jednostavno. Gaduru bacite u smeće.

utorak, 24.01.2006.

Stavovi i prilagodbe

Treba vremena da čovjek izgradi stav o nečemu o čemu nije nikad previše razmišljao.

U situaciji opisanoj u prethodnom postu prvo samo klimam glavom i prihvaćam sve. Jer želim da sve štima. Jer ne razumijem najbolje što mi se to događa.
Potrebno je neko vrijeme da sve "sjedne" na svoje mjesto. Čim prije čovjek iziđe iz faze zbunjenosti i pridigne se na vlastite noge prije će uspjeti i rješavanje problema.

Važno je shvatiti svoje minuse, poraditi na njima. Važno je shvatiti i pozadinu zahtjeva koje nam netko nameće. Odrediti se prema njima što prije i što čvršće. I tu ne mislim čvršće kao "bit će po mom!", već razjasniti sebi što je poželjno a što ne. Ako negdje jako podbacujem, nastojat ću se popraviti. Ali sve je to uglavnom stvar sustava vrijednosti.

Kad imaš čvrst stav sve se to odbije od njega i posloži baš tamo gdje zapravo pripada. Bliže ili dalje.

I vrata i kaputi i ušminkana mjesta i novi prijatelji.

subota, 21.01.2006.

Sraz dvaju svjetova

Idealist sam. Ne onaj praktični jer sam svjestan potrebe prilagodbe u životu, više neki hobby-idealist. Tvrd samo u onom krucijalnom, u osnovi karaktera, važni su mi ljudski kvaliteti.

Funkcioniram i prema ljudima koje ne cijenim. Mogu ostvariti korektan odnos s njima. U poslu, možda čak i u kratkim kurtoaznim druženjima koje ipak nastojim maksimalno skratiti.

Prije rata obitelj iz koje potičem mogla bi se smatrati srednjom klasom. Radnička obitelj u kojoj su na neki čudan način, bez puno utjecaja vjere i sličnih normi koje su mnogima uporište ipak u odgoju bile važne stvari poput poštenja, poštivanja starijih, pristojnosti... Vremenom sam shvatio da su neke od tih normi ipak samo isprazna kulisa, jer nije svaki stariji čovjek nužno i vrijedan poštovanja, isto kao što ni svaki invalid u kolicima ne mora biti dobar čovjek. Uporište za te stavove imam u iskustvu.

Samotnjak sam. Dovoljno mi je nekoliko bliskih istomišljenika (za čije su nabrajanje prsti jedne ruke i više nego dovoljni) da moj svijet ima dimenziju postojanja a ne samo vegetiranja.

Nedavno sam sreo curu koja potječe iz jednog drugačijeg miljea i koju jako cijenim. U osnovi ona je ta kakve volim. Karakterna je, optimist, spremna na dijalog, uvijek želi naprijed i daje se maksimalno u međuljudskim odnosima. Sve to volim. Ali živi u jednom sasvim drugom svijetu u kojem su jako važne stvari poput pridržavanja kaputa, otvaranja vrata i slično. Znam da ju trebam prihvatiti kao takvu, jer ona je u tom svijetu odrasla.

Sad me muče granice prilagodbe na koje sam spreman. Trebam malo vremena da se naviknem na jedan drugačiji svijet, trebao bih se i podsjetiti nekih zaboravljenih gesti, trebao bih se izvještiti i u nekim nikad naučenim. Nož držim u desnoj ruci, vilicu u lijevoj. Vješto. Znam za otvaranje i pridržavanje vrata. Kapute sam rijetko pridržavao, možda u trenucima krajnje opuštenosti i bliskosti. S osmijehom. Nitko mi to nije ZAHTIJEVAO.

I sad već znam da ću poluiskrene kurtoazne fraze uvijek nastojati smanjiti na najmanju potrebnu mjeru. Jer su u mom idealističkom svijetu lijepe riječi koje ne mislim obična ljigavština. Isto tako znam da to MOGU "odraditi" kad god bude potrebno, jer ću njene poznanike sretati kad god sam s njom.
Sad već znam da želim do kraja svladati bonton za stolom, jer to mi je OK. Znam i da mogu pridržati vrata i propustiti dame.

A znam i da ću kaput pridržati ženi kad se u toj ulozi budem dobro osjećao. Kad se priviknem na taj svijet dovoljno da to učinim kao frajer, kao gentleman s iskrenim osmijehom, a nipošto kao onaj koji to mora učiniti da bi održao vezu.
Razlika će biti očigledna.

*** Apdejt (reakcija i pojašnjenje vezano uz prvi komentar): Ništa mi se ne ZAHTIJEVA. Samo uporno sugerira. Ni to nije problem. Problem je jedna poveća hrpa upornih sugestija koja mi je prevelika za "obraditi" odjednom. Zatečen sam nespreman na to. Jer su to stvari o kojima sam najmanje razmišljao. Ima uvijek puno važnijih.

Promidžba vjere

Čitam na blogu svoje prijateljice pismo koje usmjerava k Bogu. Koje je dobila jer na blogu ima istaknutu mail-adresu. Pa je tip pomislio da je to sasvim dovoljan razlog da joj šalje svoje spamove.

Majmunu bih bez grižnje savjesti poručio da odjebe. I vjerojatno isto tako bez grižnje savjesti objavio njegovo "pismo" bez ikakovog njegovog pristanka. Jer ako se on osjeća dovoljno slobodnim da moj mail napada svojim spamovima, ni ja ne bih trebao imati bilo kakvog obzira prema njemu. Prodaju svoje isprazne ideologije može si zabit u dupe i zakucat petom.

Ako ikada budem htio vjerovati u boga to će biti skup mojih odluka. Možda i vjerujem.
A seronja koji mi vjeru u boga nastoji čekićem zakucati u mozak čini djelo zadiranja u moj odabir, u moje slobode i privatnost. U moj životni prostor.

srijeda, 11.01.2006.

Ne zamjeri, Blože moj...

Ne pišem ti baš često. Jer najviše sam u životu pisao kad mi je bilo loše i kad sam bio tužan. Sada nije tako.

Sad je dobro.

I ako to dobro potraje, možda ću ti opet često pisati. Možda slično, možda u nekom drugom stilu.
Ne znam. Nemam iskustva u tome.
Nikad do sad mi dobro i lijepo nije trajalo.

četvrtak, 05.01.2006.

JA - dobrotvor

Danas sam pročitao nešto što me je podiglo u nebesa.

I ja činim djela milosrđa. Ponosim se sobom.

U Jutarnjem sam čitao o siromašnim umjetnicima koje potpomaže država. Maksim Mrvica, Ivo Pogorelić, Sanja Doležal, Husein Hasanefendić, Danijela Martinović i mnogi drugi.
Žao mi je tih jadnih ljudi. Ne uspijevaju zaraditi mjesečni minimalac od osam-i-nešto tisuća kuna, na rubu su izgladnjelosti, hodaju u dronjcima... Eto, a uvijek sam mislio da je ono što nose kad se slikuju za televiziju njihova odjeća, kad ono - tek puka kostimografija!

Od sad ću biti manje kritičan prema kvaliteti njihovog rada, jer kome je do kvalitete kada krulji u želucu?

Ponosim se što sam sudjelovanjem na koncertu Valjka pomogao Husu da preživi taj dan. Od sada idem na sve koncerte tih jadnih ljudi. Čak i na Danijelin.
A sramim se što o njihovoj bijedi čitam uz toplu kavu, pod krovom nekog birca u kojem mi za istu uzmu 5 kuna. Jer bi netko od njih s 5 kuna uspio pojest kakav mršav obrok sastavljen od kifle i 10 dkg tirolske...
Ne zna čovjek koliko je sretan u životu dok ne vidi pravu bijedu.

Evo, predlažem jednu humanitarnu akciju. POOR ARTIST AID. Ako vas ima spremnih za dobro djelo, predlažem jedan humanitarni koncert za izvođače.
Okupimo te siromašne umjetnike na jednom mjestu, neka nam pjevaju, sviraju, plešu... Donesimo im graha, jaja, čvaraka, domaće kobasice.... Neka i oni osjete optimizam u novoj 2006. godini.

Svi zainteresirani neka se jave na moj mail.

Hvala.

Vaše duše bit će spašene tim humanim činom.

ponedjeljak, 02.01.2006.

Idiotizam

Na portalu "Jutarnjeg":

Da li zaposleni trebaju samo šutiti i raditi, presretni što imaju kakav-takav kruh?

Da li trebaju pognuti glavu pred samovoljom poslodavaca, presretni što imaju kakav-takav kruh?

Da li trebaju dozvoliti da nepravedan, često i protuzakonit odnos poslodavaca prema njima uzme maha, presretni što imaju kakav-takav kruh?

IDIOTIZAM!