utorak, 31.01.2006.

Samoupravljanje

ŠIC, politikantski raščlanjivači! Ne radi se o diktaturi proleterijata. Ovo je mali uradak na temu upravljanja samim sobom, emocijama i raspoloženjima. Za ovo ne treba imati predznanje, iskustvo je bitnije.

Sjećam se vremena kad mi je sposobnost samoupravljanja bila blizu nule. Moja loša stanja su dugo trajala, prepuštao sam im se gotovo s nekim čudnim mazohističkim užitkom... Zato su mi i dobre faze trajale jako kratko, obično su bile uzrokovane nekim nebitnim euforičnim čuvstvom. Loša stanja su tada bila "stabilnija".
Tad mi se bilo najlakše skriti u svoju malu depresivnu ljušturicu, za sve loše okriviti zlu sreću, loše ljude i površne žene. Najsigurnije sam se osjećao u vlastitom sivilu, sigurnoj kućici koju bi bilo kakav hrabriji iskorak poput tsunamija sigurno doveo u opasnost. Bar se tada to tako činilo.

Ali umori se čovjek vremenom. Ako ima bar malo sive mase u glavi. Umori se od letargije, strahova, depresija.
Želio sam naprijed. Dva su bila načina za to: uvjeriti se da je sve apsolutno OK, upaliti prekidač s natpisom "Euforična sreća - TURN ON" ili polako i tvrdoglavo pokušavati naprijed. Prvi način je obično brzo splasnuo, razletio se na prvom problemu kao balon pri naletu na iglu.
Drugi nije obećavao impozantne rezultate, svi oni sitni koraci prošli su čak i meni prilično neprimjetno. I u tom drugom načinu najvažnije je bilo povećalo okrenuto prema sebi.

Još uvijek se znam prepustiti lošoj fazi. Ali to je sada na dan-dva. I onda skužim što si radim i kliknem na "Depresija - TURN OFF". Jedini prekidač koji je preostao.

Ako u odnosu s nekim stvari ne idu kako treba ja sam taj koji može napraviti preokret. Barem u sebi. Neka se on ponekad i zove iluzija, važno je da podsvijest polako slaže "tetris" i da do vrha njegovog prozorčića, do zadnjeg šarenog elementa poštedim samog sebe beskorisnih grčeva. Oni sigurno ne pogoduju napretku.

Da završimo u skladu s početkom - rad, drugarice i drugovi.

Rad, rad i samo rad.