1971

nedjelja, 19.02.2006.

Jedan fini gospodin i jedan mali veliki svijet

Nemam više što tražiti sam u gradu subotom navečer. Iako to znam već neko vrijeme večeras je definitivno potvrđeno.

S tim zaključkom uputio sam se prema restoranu obližnjeg motela s nadom da će tamo možda biti nekoga s kim mogu razmijeniti pokoju riječ jer se tamo okupe mnogi punoljetnici koji u gradu dođu do sličnih spoznaja ili im samo rano zatvore omiljene birtije.

Bio sam u pravu. Naletjeh za šankom na jednog gradskog "gazdu" za kojeg sam u vrijeme svog neuspjelog obrtništva radio neke usluge. Čovjek od 40 i nekoliko.
I pitam ga što ima, kako radnja. Nisam ni znao da on to više ne radi. To jest, čuo sam ali sam smetnuo s uma. Sad je županijski pročelnik za tamo nešto bla-bla i član gradskog poglavarstva. I častio je večeras sve oko sebe.
Nabacivao se galantno curicama od cca 20 godina, ove nisu imale vremena za piće od njega. Oženjen je, dakako. Tipkao je poruke s nekim. Pretpostavljam sa švalerkom.
Nisam htio popiti ništa na njegov račun, no bio je uporan. Dosadan. Popio sam jedno malo pivo, odbio drugo. Pristojno. Korektno sam odradio susret s ljigavcem.

Nedavno sam optužen da je moj svijet mali. Da. Mali je. U njemu nikad neće biti mjesta za takvu gospodu. Zapravo je velik i osunčan. Miran sam sam sa sobom.

I svjestan da Don Quijote nikad neće biti "dobra prilika".

-01:26 - Komentiraj ( 2 ) - Print - #

utorak, 14.02.2006.

Susjed Branko

Nisam baš spavao prošlu noć, zato sam večeras planirao leći u isto vrijeme kad i kokoši susjeda Kiće.
No, kad čovjek nešto planira... Naišao susjed Branko oko 9 direkt s puta s punim rukama poklona jer smo mu hranili kerušu ovih par dana koliko ga nije bilo. Žena mu već legla spavat premorena od puta, kći su valjda unijeli u kuću uspavanu...
"Šta ćeš popit, Branko?"
"Imaš rakije?"
"Eh, rakije da nema... Šta ti misliš, di si doš'o?!"- i krenem s facom znalca prema alkoholnom ormariću, kad tamo nekoliko boca sa sličnim mirisom... Uh, j*** te, šta sad ovdje valja?!
Ova jedna se žuti, to bi trebala bit prava stvar. Miriše na rakiju. Sipao ja to sebi i Branku. Prevrće on nosom, kaže "Dobra je, al nešto mi sladi, ne znam što je to..."
" 'Oćemo drugu probat?"
"Ma ne, dobra je."

I krene tako priča o svatovima u Pločama, o dolini Neretve, o krumpiru kojeg tamo vade dvaput godišnje, o policiji u Republici Srpskoj, o 30 Laških piva i harmonici koju su imali ali ju nitko nije znao zasvirat dok Branko nije došao, o bratu koji je zapjevao "Ne dirajte mi ravnicu" dok su suze curile, al tajnu rakije još nismo mogli prokljuvit...

I nastavismo s devedes't prvom, barikadama koje je prošao taktički, sa spikom "Pa što me bre zajebavaš, idem u svoje selo!", o šogorici koja se od straha u autu, da prostite - upiškila... O prozivanju faca kad je Branko pijan ušetao na "Divane" pa postrojio pola lokalne uprave... Pa malo o ocu poštaru koji je u svoje vrijeme preispitao kvalitete ženske populacije ovih krajeva.Ali tajna rakije je još ostala nedokučena.

Pa prijeđošmo na priču o janjetini i čobancu, klasama mesa od buta ili plećke...
Odjednom se Branku upalila lampica: "ROGAČ! Šljivovica u kojoj ima rogača!"
"Čudna li mi čuda, odakle nam to?! I šta ćemo sad? 'Oćemo mijenjat?"
"Ček' da ovu litru dovršimo!"

I tako... Prošla ponoć, Branko otišao kući...
Boli me glava. Odoh spavat.

'Bem ti rogač!

Živili Slavonci.

-00:58 - Komentiraj ( 2 ) - Print - #

srijeda, 01.02.2006.

Mala škola roditeljstva

Jedan grad ovih dana potresa priča o stricu koji je ubio nećaka narkomana zatečenog u razbojstvu u vlastitoj kući. Novine su ovih dana pune te priče.

Tragedija ili skoro pa očekivani kraj?

Da je T. (28) završio na taj način nikoga ne čudi. Da bi ga u provali mogao ubiti vlastiti stric, to je ravno fantastičnom filmskom scenariju.

F., otac ubijenog ima 20 kamiona. Time se bavi već godinama. Priče o načinu na koji je to stekao su različite, to sada nije ni važno. Sin T. je izmakao kontroli već u tinejdžerskoj dobi. Oca se je bojao strašno. Blizak odnos tu nije postojao. Tata nikad nije imao vremena za sina, imao je samo novac i tvrdu šaku. To nije bilo dovoljno jer malog T. između dviju kazni nitko nije usmjeravao.
Kada se zbog svoje nesigurnosti počeo okretati glupim postupcima i porocima to nitko nije primijetio. Kad su primjetili bilo je kasno. Prvo je počeo krasti od oca, zatim od susjeda. Uronio je u narkotike, tada je već morao krasti na sve strane.
Otac ga je poslao u komunu. Platio je to. Pa kad je već platio, oni će ga sigurno i izliječiti. Oni su stručni i dobili su novac za to. Upozoravali su oca da je komuna samo prva pomoć, da je ono što uslijedi poslije nje puno važnije. Ali on je bio prezaposlen da to shvati. Novac je jedina filozofija koju je priznavao.

Nedugo poslije komune T. se potpuno otuđio od obitelji. Priča se i da je istjeran iz kuće kad se ponovo vratio drogi. Kraj priče možete pročitati u novinama.

Tata i dalje ima puno kamiona. I kći koju je odgajala majka i za nju imala dovoljno vremena. Jer žensku djecu odgajaju majke, mušku očevi. Bar je to tako u svijetu oca F.

Pouke izvucite sami.