nedjelja, 19.02.2006.

Jedan fini gospodin i jedan mali veliki svijet

Nemam više što tražiti sam u gradu subotom navečer. Iako to znam već neko vrijeme večeras je definitivno potvrđeno.

S tim zaključkom uputio sam se prema restoranu obližnjeg motela s nadom da će tamo možda biti nekoga s kim mogu razmijeniti pokoju riječ jer se tamo okupe mnogi punoljetnici koji u gradu dođu do sličnih spoznaja ili im samo rano zatvore omiljene birtije.

Bio sam u pravu. Naletjeh za šankom na jednog gradskog "gazdu" za kojeg sam u vrijeme svog neuspjelog obrtništva radio neke usluge. Čovjek od 40 i nekoliko.
I pitam ga što ima, kako radnja. Nisam ni znao da on to više ne radi. To jest, čuo sam ali sam smetnuo s uma. Sad je županijski pročelnik za tamo nešto bla-bla i član gradskog poglavarstva. I častio je večeras sve oko sebe.
Nabacivao se galantno curicama od cca 20 godina, ove nisu imale vremena za piće od njega. Oženjen je, dakako. Tipkao je poruke s nekim. Pretpostavljam sa švalerkom.
Nisam htio popiti ništa na njegov račun, no bio je uporan. Dosadan. Popio sam jedno malo pivo, odbio drugo. Pristojno. Korektno sam odradio susret s ljigavcem.

Nedavno sam optužen da je moj svijet mali. Da. Mali je. U njemu nikad neće biti mjesta za takvu gospodu. Zapravo je velik i osunčan. Miran sam sam sa sobom.

I svjestan da Don Quijote nikad neće biti "dobra prilika".