subota, 21.01.2006.

Sraz dvaju svjetova

Idealist sam. Ne onaj praktični jer sam svjestan potrebe prilagodbe u životu, više neki hobby-idealist. Tvrd samo u onom krucijalnom, u osnovi karaktera, važni su mi ljudski kvaliteti.

Funkcioniram i prema ljudima koje ne cijenim. Mogu ostvariti korektan odnos s njima. U poslu, možda čak i u kratkim kurtoaznim druženjima koje ipak nastojim maksimalno skratiti.

Prije rata obitelj iz koje potičem mogla bi se smatrati srednjom klasom. Radnička obitelj u kojoj su na neki čudan način, bez puno utjecaja vjere i sličnih normi koje su mnogima uporište ipak u odgoju bile važne stvari poput poštenja, poštivanja starijih, pristojnosti... Vremenom sam shvatio da su neke od tih normi ipak samo isprazna kulisa, jer nije svaki stariji čovjek nužno i vrijedan poštovanja, isto kao što ni svaki invalid u kolicima ne mora biti dobar čovjek. Uporište za te stavove imam u iskustvu.

Samotnjak sam. Dovoljno mi je nekoliko bliskih istomišljenika (za čije su nabrajanje prsti jedne ruke i više nego dovoljni) da moj svijet ima dimenziju postojanja a ne samo vegetiranja.

Nedavno sam sreo curu koja potječe iz jednog drugačijeg miljea i koju jako cijenim. U osnovi ona je ta kakve volim. Karakterna je, optimist, spremna na dijalog, uvijek želi naprijed i daje se maksimalno u međuljudskim odnosima. Sve to volim. Ali živi u jednom sasvim drugom svijetu u kojem su jako važne stvari poput pridržavanja kaputa, otvaranja vrata i slično. Znam da ju trebam prihvatiti kao takvu, jer ona je u tom svijetu odrasla.

Sad me muče granice prilagodbe na koje sam spreman. Trebam malo vremena da se naviknem na jedan drugačiji svijet, trebao bih se i podsjetiti nekih zaboravljenih gesti, trebao bih se izvještiti i u nekim nikad naučenim. Nož držim u desnoj ruci, vilicu u lijevoj. Vješto. Znam za otvaranje i pridržavanje vrata. Kapute sam rijetko pridržavao, možda u trenucima krajnje opuštenosti i bliskosti. S osmijehom. Nitko mi to nije ZAHTIJEVAO.

I sad već znam da ću poluiskrene kurtoazne fraze uvijek nastojati smanjiti na najmanju potrebnu mjeru. Jer su u mom idealističkom svijetu lijepe riječi koje ne mislim obična ljigavština. Isto tako znam da to MOGU "odraditi" kad god bude potrebno, jer ću njene poznanike sretati kad god sam s njom.
Sad već znam da želim do kraja svladati bonton za stolom, jer to mi je OK. Znam i da mogu pridržati vrata i propustiti dame.

A znam i da ću kaput pridržati ženi kad se u toj ulozi budem dobro osjećao. Kad se priviknem na taj svijet dovoljno da to učinim kao frajer, kao gentleman s iskrenim osmijehom, a nipošto kao onaj koji to mora učiniti da bi održao vezu.
Razlika će biti očigledna.

*** Apdejt (reakcija i pojašnjenje vezano uz prvi komentar): Ništa mi se ne ZAHTIJEVA. Samo uporno sugerira. Ni to nije problem. Problem je jedna poveća hrpa upornih sugestija koja mi je prevelika za "obraditi" odjednom. Zatečen sam nespreman na to. Jer su to stvari o kojima sam najmanje razmišljao. Ima uvijek puno važnijih.