1000 čudesnih stvari

Stići na vrijeme
Život ima čudne načine da ti pokaže koliko su stvari zapravo vrijedne. Koliko je vrijedna minuta? Misliš da se ništa sjajno ne može dogoditi u minuti - osim ako si trkač ili sportaš. A i što bi? Što stane u minutu?

Moj je sin danas imao završnu priredbu u vrtiću. Od jeseni kreće u školu, postaje stvarno velik. Djeca su pripremila program i druženje s roditeljima i sve je trebalo početi u 17 sati. Posljednjih dana, otkako sam sama s njime, svaki dan s posla krećem u isto vrijeme, hvatam brzu liniju (onu u kojoj nikad nema mjesta za sjedenje) i stižem po njega dosta prije 17. Štoviše, imamo još vremena prošetati do kuće i putem kupiti sladoled. Istu sam liniju hvatala i danas, ali danas za razliku od inače moj autobus uopće nije bio brz. Dapače, vukao se najsporijom trakom autoputa, a vozač je u jednom trenutku čak zaustavio autobus na ugibalištu i ugasio ga. Gledala sam u digitalni sat iznad vozačeve glave i zaprepašteno ustanovila da je do 17 sati ostalo sitnih 13 minuta, a da smo mi tek u Španskom. Gledala sam minute kako prolaze, cesta je odjednom bila preduga, semafori očajno spori, došlo mi je da vozača zgrabim za ramena i počnem vikati na njega, hej, moj sin ima priredbu!
Stigla sam. Utrčala sam malo prije nego su djeca ušla u dvoranu, taman na vrijeme da ga vidim kako ulazi, zabrinuto me traži pogledom i široko se smiješi kada me ugleda. Jedna minuta, samo jedna minuta i propustila bih svog sina, svog ljepotana, kako mi šapće iz daljine "volim te".

Bazga

Odrasla sam u blizini Filozofskog fakulteta. Danas je to ugledan, skup kvart. Neprestana je gužva, stalno niču nove zgrade, neboderi, četvrt je poluposlovna, gotovo ekskluzivna.
U vrijeme dok sam ja odrastala, ispred moje kuće nalazila se ogromna livada. Danas čak i te "ničije" livade kose i uređuju - dok sam ja bila dijete, livada bi se kosila eventualno jednom godišnje, a sve ostalo vrijeme trava je bila visoka i gusta. Skrivali smo se u toj livadi, špijunirali studente koji su se znali sakriti i ljubiti ondje, upadali u koprive, igrali se rata i Boška Buhe... odrastali smo u malom, zaštićenom kutku Zagreba, blizu svega, a opet isključeni od prometa, opasnosti, buke.
S druge strane zgrada nalazili su se vrtovi - ograđeni komad zemlje na kojem su susjedi uredili svoje male ili veće vrtove, a koje smo mi djeca bez imalo milosti brstili. Danas je to teško zamisliti uz koloplet prometnica koje presjecaju moj bivši kvart, ali dok sam ja bila dijete, postojale su dvije ceste: jedna je vijugala od Vukovarske, tadašnjih Proleterskih, a druga je prolazila pored zgrada. Tom drugom, manjom, promet je prolazio u pravilnim odsječcima: svih 15-ak automobila koliko ih je bilo u tri zgrade kretalo bi jednim smjerom od 6 ujutro i jednako bi se polako vraćalo iza 15 sati. U međuvremenu bi naša cesta bila gotovo posve prazna, a automobili koji bi prošli njome uvijek su se doimali kao da su zalutali.
Svakog je proljeća moja ulica mirisala po travi, po cvijeću, po mirisu kuhinje koji je dolazio iz otvorenih prozora, ali najviše i najkraće - slatkasto, medasto, gotovo šećerno - po bazgi. Taj je miris posve drugačiji od mirisa drugog cvijeća. Uporno se gnijezdi u zraku, ne da se otjerati drugim mirisima, sladak je, gotovo se lijepi po nosnicama. Brali smo je: ovu bazgu koja je rasla uz cestu skupljali smo i trpali mamama u vaze, a one su se ljutile jer se bazga - jednom kad je skineš s grane - ruli i mrvi, kao kad kruh ostaviš predugo na zraku. One crvene, zrele bobice koje imaju crni, neisperivi sok, koristili smo za borbe i kao tintu za pisanje po asfaltu.
Moje djetinjstvo miriše po bazgi, po bazgi i po svježe ugaženoj travi, po prstima crnim od izmrvljenih bobica bazge i po asfaltu, po vrelom, pustom zagrebačkom asfaltu koji isparava i isijava naš smijeh, topot naših nogu, naše male pobjede, naše sitne manguparije.
Jutros sam se toga sjetila vodeći sina u vrtić. Pored njegovog vrtića raste bazga i trenutno je raširila svoje bijele cvjetove, najviše što može. I miriši - slatko, gusto, gotovo očekuješ da ćeš miris ponijeti sa sobom. I pitam se što će njemu biti madeleine jednog dana - što će ga podsjetiti na djetinji smijeh i na moj zagrljaj.

Mama
Dok sam bila mala, stalno su me ispitivali "Čija si ti kćer, mamina ili tatina?" Dijelom su me ispitivali zato što ljudi valjda misle da je to zabavno, to je neka varijacija pitanja "Koga više voliš, mamu ili tatu?", a dijelom su me ispitivali jer ja izgledam kao moj tata.
Imamo istu plavu, gustu grivu koja odbija biti bilo koje druge boje, odbija se ukrotiti, odbija biti bilo kakva osim gusta, meka i ravna. Imamo isto visoko čelo, iste obrve koje rastu u dva različita smjera i meni stvaraju velike probleme jer se ne daju oblikovati. Imamo iste sivoplave oči koje ponekad postanu zelene, a ponekad čelične, imamo iste oštre noseve i iste velike usne. Imamo dva madeža istog oblika na istom mjestu na ramenu. Ali i više od toga: šutimo na isti način oko svega što nam je teško, imamo istu naviku podizanja malog prsta u zrak dok pijemo vodu, na jednak se način znamo zagledati u neku točku i stajati tako bez treptanja.
I tako su me te tete - mamine prijateljice, susjede, rođakinje - ispitivale čija sam, očekujući naravno, da ću reći da sam tatina, jer kćeri su uvijek tatine ljubimice, pogotovo kada tatama sliče kao nacrtane.

Ali ja sam oduvijek bila mamina. Moja je mama nesalomljiva žena. Snažna je, odlučna, kao da u njenom središtu ne kuca srce, nego tuku čekići čeličana. Moja je mama - kad pogledam što je sve uspjela - jedna od onih osoba za koje ne postoje nemogući zahtjevi i nemogući izazovi. Ponekad je kao tornado. Ponekad je oštra poput onih samurajskih sablji - pod pretpostavkom da su te sablje oštre kao što govore u filmovima. I ne odustaje. Poklekne, uspori, ali to je tek trenutak u kojem hvata snagu. U sljedećem trenutku ona je već nezaustavljivi i neukrotivi tornado koji ruši sve pred sobom.

Problem s mojom mamom je što je ona takva, čelična, a čelični ljudi ponekad zaborave da oko njih žive oni slabiji, nježniji, osjetljiviji. Ponekad se takvi ljudi susretnu s ljudima koji kažu "ne mogu". Ili kažu, "umoran sam". Ili kažu, "sutra ću". Postoje i ljudi koji nemaju plan za život, nego uvjereno improviziraju svaki korak puta. A to ne smije postojati, kaže moja mama. Ako imaš neki talent, moraš ga iskoristiti pod svaku cijenu. Ako možeš skočiti metar, moraš stremiti tome da skočiš barem dva, jer inače nisi ništa napravio.

Imamo težak odnos, mama i ja. Prečesto se ne razumijemo. Često se ni ne vidimo kako treba. Rijetko razgovaramo. Ali negdje u njoj moj je korijen, negdje u njoj prepoznajem odraz sebe - ili obrnuto, možda su neke stvari u meni odraz njenih vatri, možda ja svijetlim zato što je ona upalila tu prvu luč. Kao što, kad se pogledam u ogledalo, vidim tatine oči i tatin nos i - iznad svega - te upečatljive usne koje ukradu ostatak lica, a njegove su, on ih je prvi ponio, tako ponekad u sebi, u svojim snovima, u svojim jurišima, u svojem glasu, pronađem njene odraze. I ponekad pomislim da sam svoj život iscrtala na njenim koordinatama, pokušavajući izbjeći njene greške i sagraditi krošnju višu od njene sjene.

Podrška

Kada sam ovaj blog pustila u svijet, nisam očekivala bogznašto. Zapravo - da budem precizna - očekivala sam tek pokoji komentar, možda da dragi prijatelji (jer neki su znali, a neki nisu) svrate i jave što misle. Ono što se dogodilo, ma kako sitno i malo u ukupnoj slici stvari, posve me zateklo. Mailovi i poruke nepoznatih ljudi, riječi ohrabrenja... zbunilo me, iznenadilo, smelo.

Podrška je čudesna stvar. Naučila sam što znači podrška tijekom jednog od mojih životnih brodoloma, kada sam se zatekla sama i nezaposlena, doslovno gladna i pred rubom iseljenja iz tadašnjeg stana. Uskočili su prijatelji, bez objašnjavanja, bez suvišnih riječi. Pogurali su me, centimetar po centimetar, polako i nježno, dok svjetlo nije prevladalo. Podrška je također kada prijatelji s tobom šetaju po cičoj zimi jer ti je potrebno vrijeme da progovoriš, podrška je i kada ti ne daju odustati. Podrška je Njegov zagrljaj, toplo mjesto u koje se uvučem kada vani sijeva.

Sretna sam što imam oko sebe baš takve, nepopustljivo tople i drage ljude koji, eto, vrlo glasno navijaju za mene. To je podrška bez koje ne mogu, bez koje nisam.

Ali ima i jedna druga vrsta podrške koja me jednako ostavlja bez daha, podrška onih koje niti ne poznajem. Utvaram sebi - možda pogrešno - da je u ovim mojim minijaturama nešto što ponekad i pomalo ulijeva optimizam i nadu. I da to nekako i negdje odzvanja u ljudima. I drago mi je što vam se svidjelo, što ste mi se javili. Ali privatno, podrška koju sam dobila od čitatelja ovdje mnogo je više od toga: prvi sam puta svoje ideje i svoje pisanje pustila van, u svijet. Vratilo se sretno i neozlijeđeno. Zato je podrška neprocjenjiva, zato bih bez vašeg gurkanja možda i odustala.

Zora

Jutros sam ustala malo poslije pet. Izašla sam na balkon i promatrala kako prvo jutarnje sunce bakreno pali krovove u daljini. Nisam jedina budna u to doba - čujem promet u daljini, vidim ponekog užurbanog prolaznika - ali ovako rano ujutro često se dogodi da svijet malo stane na minutu-dvije. Ne mislim zapravo: jednostavno nestane ljudi i nestane vozila i nestane glasova i na trenutak ti se čini da vrijeme stoji, čini ti se zapravo da bi mogao, samo da se potrudiš malo, čuti list kako pada s grane.

Ja sam noćni tip. Najbolje mislim noću, najbolje radim kada se spusti mrak. Ali zora je ono divno vrijeme kada dan još nije nacrtan i uređen, kada dan još može biti svakakav i može nositi svaku boju koju mu odredimo. To je jednostavno vrijeme kada se možeš upoznati s danom - jer još nije krenuo nikamo, još nismo nikamo jurili ni trčali ni stizali ni kasnili - možeš ga polako udahnuti, osjetiti, opipati i onda - tako upoznat - bezglavo jurnuti u njega.

Ja sam noćni tip. A ipak, svako toliko, svakih nekoliko tjedana, svakih nekoliko mjeseci, svako toliko zapravo, osjetim silnu portebu, strašnu, strasnu potrebu, da dočekam zoru budna, da vidim sve faze noći, od obične plave tame prosijane zvijezdama i mjesecom, do crnine, neprozirne, mliječne crnine trenutak prije nego će se na istoku početi promaljati svijetli tonovi, svijetloplava i ružičasta i žuta svjetlost. I ja ću tada, u zoru, krenuti kući i gledat ću nebo koje se presijava nadamnom, i slušat ću svoje korake kako odjekuju u potpunoj tišini i bit ću jedina žena na svijetu, netko tko je krivo skrenuo u vremenu i sada se pokušava iskopati iz tog rukavca u kojem postoji samo blago pamučno nebo iznad glave i rezak jutarnji zrak i neobično glasan pjev ptica i jeka koraka koji kuc kuc kuckaju o prozore i bude ljude.

Poljsko cvijeće

Kad sam bila jako mala, roditelji su me odveli na selo. Ondje je moj otac provodio čitava ljeta kao dijete i neprestano mi je ponavljao kako je radio u polju i kosio travu velikom, naoštrenom kosom i kako je tresao šljive i vodio krave. Ja sam bila dijete odraslo na kombinaciji mora i asfalta i trava me škakljala po nosu. Ali druga su me seoska djeca uzela sa sobom i pokazala mi kako je kiselica fina kada je grickaš i kako je prepoznati kako uhvatiti zmiju i objesiti je na zid drvene alatnice i kako se sakriti u visoku travu.

Kada sam narasla dovoljno da imam pravog i ozbiljnog dečka, često smo šetali nasipom uz Savu. Jer - neobično je, ali istinito - ako sjedneš uz samu obalu Save, svijet nekako nestane. Buka prometa je dovoljno daleko da uopće ne dopire do tebe, visoki neboderi izvan su vidokruga, ljudi nema... Moraš, doduše, pronaći pravo mjesto uz obalu, stisnuti se na pješčano tlo i pustiti da te trava i tratinčice i zlatice i makovi i sve drugo bilje kojemu uopće ne znam nazive, pokrije. I on bi se stisnuo uz mene pa bismo glumili da smo u nekom drugom dobu, u nekom drugom vremenu, da smo nigdje, zaboravljeni na pustom otoku i on bi mi šaptao blesave laži, ja bih se pravila da mu vjerujem i radili smo... pa, radili smo sve što zaljubljeni ljudi rade.

Danas sam promatrala veliko i nedirnuto polje koje okružuje moj grad. Promatrala sam kako sunce pada na makove uz cestu i kako se zlatni vrhovi zelene trave presijavaju kao kakvo more i pravila se da vozim uz obalu, da je kolovoz, topli i meki kolovoz, da se presijava more pored mene, a ja sam spustila prozor i gurnula ruku van, i vozim, smiješim se i vozim u medno kolovoško prijepodne, uz zrikavce, šarene suncobrane i pamučno nebo.

Nebo u retrovizoru

Znate ono, kada se vozite i odjednom se u retrovizoru otvori nebo? Dotad ste pratili što se zbiva iza vas - kako su vas već učili u autoškoli - a odjednom se u tom malenom stakalcu koje su dotad nastanjivali farovi vozila, otvori nebo, pukne jednostavno prizor od kojeg se naježite, protrnete, neki nebeski slikar u par sekundi pokaže predstavu boja, bolju nego išta što biste sami mogli zamisliti i gledate, očarani, zaneseni, omađijani, zadivljeni? I najradije biste stali, točno na mjestu i gledali još tih par minuta, ali ne možete pa samo vozite i gledate i u tom trenu ste sretni što ste živi, što ste u tom trenutku vani, što u tom trenutku vozite, što ste u tom trenutku pogledali u retrovizor i smiješite se - jer što bi čovjek drugo činio kada se suoči s prizorom nevjerojatne ljepote?

Godine

Ponekad je dobro imati sve te godine. Ponekad je baš dobro pogledat vlastiti odraz u zrcalu i ugledati prve sijede i bore ispod očiju, i bore oko usana.
Ne, ne bih se vratila u mladost. Bila sam zbunjena, nesigurna, izgubljena u svijetu koji je izgledao pregolem da bih ga savladala. Ne bih se vratila u mladost čak iako sam tada bila vitkija i ljepša. Ne, moja je mladost bila kaotično doba.
Osim toga, danas znam da mogu izaći bez da brzinski u sebe saspem neizgovorljive količine alkohola.
Znam i da je svijet takav kakav jest - ne očekujem od njega da bude dobar i pošten. Očekujem da bude zabavan i uzbudljiv - a on to uglavnom i jest.
Znam i da su ljudi takvi kakvi jesu - predivni su uglavnom, samo neki to znaju, neki ne znaju.Oni koji ne znaju rade nelijepe stvari.
Znam i što je važno, znam tko je važan.
Znam da nema boljeg osjećaja slobode od jurnjave biciklom po Žumberačkom gorju.
I znam da ništa nije tako sretno kao kiša koja klizi niz lice.
Znam da je mjera za strast zagrljaj poslije i pogled prije.
Znam isto tako da me najmanje vole oni koji mi neprestano izjavljuju ljubav.
Znam i da ples liječi svaku tugu, a znam i da je bog glazbenik.
Znam i da mi lijepa slika stvara nemir u nogama.
Znam i da za mene nema zločestije stvari od dočekivanja zore - to mi uvijek glavu napuni šašavim mislima.
Ali najviše, znam da mogu sve što odlučim. I znam tko su važni ljudi u mom životu. I znam tko su mi prijatelji: oni uz koje se nikad neću osjećati kao da nešto nije u redu sa mnom.
Zato su godine super stvar.

Jutarnja kava
Kada sam prvi puta probala kavu, pomislila sam isto što sam pomislila i kad sam prvi put probala pivo i kad sam zapalila prvu cigaretu, a bome i nakon prvog seksa. Pomislila sam: u čemu je, zaboga, stvar? A onda sam pomislila i što ne valja sa mnom da mi ta crna, prozirnkasta tekućina nema nikakav okus. Miris, to već da, kava predivno miriše. Ali okus? Ne, možda ja ne pijem pravu kavu. Dosljedna svojoj tvrdoglavoj glavi, ispitala sam "starije i pametnije" gdje je i što je dobra kava i otišla onamo - a riječ je bila o sada već zatvorenom kafiću Sakristan na Opatovini. Nakon mjesec dana isprobavanja, rutinski sam naručivala kavu s hladnim mlijekom, ali mi je i dalje strastveno voljenje kave bilo velika nepoznanica.
U nekom se trenutku promijenilo, ipak. U jednom sam trenutku ujutro ustajala za mirisom kave (obavezno s hladnim mlijekom), pila sam je iz šalica iz kojih se komotno mogla jesti juha, sjedila bih ujutro, pušila, pijuckala kavu i bilo mi je nezamislivo da dan počne drugačije. A onda sam prestala pušiti i neko vrijeme nisam mogla okusiti kavu - okus joj je bio posve bezvezan bez cigarete koja bi je pratila. Neću sada ni spominjati pravu depresiju tih nekoliko mjeseci koliko bih se borila sa željom da ipak zapalim. Sve to vrijeme jutra su bila najdepresivnije doba dana - što sam mogla? Promišljati univerzum uz jabuku?
U međuvremenu je moje divljanje počelo nagrizati moje zdravlje pa sam razvila gadnu tahikardiju koju je kava dodatno pogoršavala. I danas od crne kave počnem skakati po stropu kao da sam utekla iz reklame za Red Bull, a srce lupa nezaustavljivo.
Zato danas pijem raznorazne instant bućkuriše. Ali nema veze: već dugo ne pušim, jutra ne započinjem Marlborom Light nego jutarnjim trčanjem, jedem integralne žitarice umjesto kave i šumećeg vitamina kao doručka i općenito se bolje osjećam. A i više me ne drži jutarnja depresija zbog nepušenja pa je kava samo kava. I fino miriše.

Pjevanje u autu
Pjevušenje u autu zapravo je Pavlovljev refleks: čim upalim motor, počinjem tražiti CD s glazbom koja je komplementarna mojem dnevnom raspoloženju ili pak bjesomučno vrtim radiopostaje dok ne pronađem neku... koja odgovara. Najčešće ipak vrtim neki od svojih CD-ova, bubnjam prstima po volanu, pucketam prstima po zraku, sviram zračni klavir (posebno na Queen ili na Nowhere fast) i urlam iz petnih žila (favorit za urlanje: The night they drove old Dixie down). Ne, nemam neki glas (negdje je nisko u registru), kontroliram ga taman dovoljno da pripita pjevam uz gitaru na tulumu i nedovoljno da bih trijezna dala da me itko čuje, ali kad se zatvorim u auto i odvrnem radio tako da se stakla tresu, onda pjevam i moje pievanje zvuči dobro i ja imam čitav nastup u autu, i to je jedna čudesna stvar jer stvarno ne znam bolji lijek za depresiju.

Novine
Čitanje novina u nedjelju ujutro, uz šalicu kave i protezanje po kauču jedan je od pravih malih životnih užitaka. Uopće ne znam objasniti što je tako dobro u tome: novine su ionako prepune užasa i afera, bombi, terorista, besparice i ljudskog očaja (to je, izgleda, svijet u kojem živimo), a nedjeljne novine prepune su sporta. Pa ipak je listanje urlajućih, masnih naslova jedan od pravih gušteva, možda zbog sudokua u nedjeljnom izdanju, možda zato što je nedjelja ujutro čudnovato iščašen vremenski prostor u kojem se vrijeme uspori do zaustavljanja.

Skidanje cipela

Dolaziš kući nakon cijelog dana. Zadnji koraci prije ulaza u zgradu. Noge bole, jedva čekaju da ih digneš u zrak makar pet minuta. Iza tebe je cijeli naporan tjedan, sastanci, trčanje s kraja na kraj grada, jurnjava po dijete u vrtić, jurnjava na posao pa jurnjava s posla, trčanje na zadatke, sastanci, dogovori... I onda dođe petak, i ti brojiš posljednje stepenice do ulaznih vrata. Mrvić ti se baca oko vrata, muž te ljubi, a ti skidaš cipele i mogla bi gotovo glasno uzdahnuti koje je to olakšanje.
Dobro, ovo sam opisala svoj tjedan i gušt bosih nogu na parketu nakon tjedan dana jurcanja uzduž i poprijeko i stizanja rokova koje ipak nisam stigla, ali jednako mi je velik gušt jednostavno skinuti cipele nakon dulje šetnje ili kada dođem kući nakon normalnijeg radnog dana. U stvari, jako volim biti bosa - to je nekako tako slobodan osjećaj!

Kako bilo, skidanje cipela nakon napornog dana jedna je od superčudesnih stvari, svakako jedna za ovaj popis!

Ružičaste naočale
Možda sam u krivu, ali ja mislim da su ružičaste naočale supersuper stvar. Ne mislim sada na doslovno ružičaste naočale (iako sam jednom prigodom kupila točno takve i stvarno jesu super za gledanje svijeta), nego na ono preneseno značenje, na gledanje svijeta kroz malo ljepšu vizuru, na optimizam. Često razmišljam baš o tome, kada se suočim sa činjenicom da mnogi ljudi deklarativno podržavaju ili vjeruju u neki ideal, u neku ideju, neki koncept - kao što su ljubav, prepoznavanje, suosjećanje, dobrota, ljepota - te neke stvari, a stvarno, na svakodnevnoj razini, ne čine ama baš ništa da bi te ideale ostvarili.
Ljubav? Nakon nekog vremena zajedničkog života, većina parova iskusi ili svađe zbog sitnica ili početak monotonije. To je tako, to je ljubavni ciklus ili ciklus ljubavi. Tako se učimo voljeti. Mnogi tu stanu i zaključe da ljubav umire, da onaj čudesni vatromet s početka priče mora jednostavno ugasnuti, otupjeti, pretvoriti se u vječnu poplavu sivila, neke središnje nijanse boje, neke srednje vrijednosti, nekog života u prosjeku. Ne mora, mislim, ne mora, može se ljubav otkrivati i u svakodnevnici, samo treba promijeniti vizuru, staviti opet ružičaste naočale, jer kad svijet gledaš u ružičastom, onda zanemaruješ sitnice, gluposti, sitna nerviranja.
I prijateljstvo se zna ocufati, prijatelji se raziđu, odu svatko na svoju stranu, ne razumiju se, ne slušaju se, pa opet, čudesno je uopće pronaći nekog kog možeš zvati prijateljem i tko te razumije makar na kratko... Dobrota? Ljudi su svakakvi, to je istina, ali teško je (meni barem) ići kroz svijet i očekivati podmetanja i nevolje.
I znam, naivna sam, ali meni je beskrajno lakše biti cinična i opora, glumiti da me svijet ne dodiruje, nego svaki dan iznova glancati svoja ružičasta stakla i dopuštati svijetu da mi se otkrije iskričav i svijetao, čudesan u svojem svakodnevnom stvaranju ispočetka.

I ako mene pitate, ružičaste naočale su super stvar. Čudesna stvar. Pogonsko gorivo za životnu strast.

Slušalice u ušima
Danas sam kupila nove slušalice za MP3 player jer su stare jednostavno otkazale rad. Obje, ne samo lijeva kao dosad. Obje su stale usred pjesme i ni mrdac dalje. Ni noticu. Ništa.
Pa sam odmarširala do centra i kupila sjajne slušalice, one koje ti nekako uđu skroz u uho pa kad uključiš glazbu na najjače, ne čuješ ništa iz vanjskog svijeta.
Moja prijateljica kaže da je to znak otuđenja. Ne mislim da je tako. Stavim slušalice na uši i gledam kako pored mene promiče svijet, automobili, ljudi, osmijesi, male tuge... i ponekad, kad pogodim raspoloženje i kad pogodim raspored oblaka vani i kad pogodim raspored nijansi zelene u šumi kraj koje svakodnevno prolazim i kad pogodim pravog psa koji će prošetati uz cestu... tada se - ponekad - osjećam kao u filmu, kao da sam upravo iz ovog stvarnog svijeta zakoračila u onaj celuloidni, i oči su mi kamera, snimaju, švenkaju, izvlače, kadriraju... a u glavi ne prestaje brbljati glas pripovjedača, duboki brundavi Boris-Godunov-bas pripovjedača...
Svake subote i nedjelje sjedam na bicikl i vozim u brda. Prolazim prvo centar mog grada i gužvu, automobile, kave, buku. Prolazim potom naselja, sela, sve rjeđa i rjeđa, dok konačno ne zamaknem za jedan ugao i predamnom se otvore zelena brda i otvori se nebo i oblaci i ponekad magla, ponekad blijedi azur u visinama, i ja vrtim svoje pedale, i slušam kako mi u ušima ječe tuđi akordi, tuđa sreća, tuđi uspjesi, tuđe tuge i ponekad raširim ruke široko, jako, jako široko i vičem u šumu, u oblake, u nebo, vičem najjače što mogu, vičem svoju sreću, svoju glazbu, vičem sebe.

Slušalice u ušima su, ako mene pitate, neizostavan sastojak one samo moje sreće.

Gacanje po lokvicama
Ozbiljno, kada ste zadnji puta skočili u lokvicu? Ili je barem niste pažljivo zaobišli na putu?
Dok sam bila klinka, skočiti u lokvu vode bio je najveći zamislivi gušt. Prolaziš, uočiš lokvicu nasred ceste, praviš se da ti to uopće nije zanimljivo... i onda kad dođeš do nje skočiš s obje noge u nju. A onda nekako čujemo "nemoj gaziti po lokvama" i "smočit ćeš noge" i "prehladit ćeš se" i "uništit ćeš cipele" i jednostavno "zaobiđi" milijun puta previše i prestanemo gaziti po lokvama. Jednostavno prestanemo. Mislim da zaobilaženje lokvica dođe zajedno s nošenjem kišobrana (čak i ljeti!), oblačenjem odgovarajuće odjeće (vesta i džempera), navlačenjem čarapa i onim trenutkom kada se stvari rade jer se moraju odraditi.

Moj danas 6,5-godišnji sin imao je možda godinu i pol dana kad smo se našli na rivi u Malinskoj, možda sat vremena nakon pljuska. Nasred rive nalazila se stvarno velika, možda deset centimetara duboka lokva. Polako i oprezno, istog izraza lica koji je meni trebao reć da ga lokva uopće ne zanima, dogegao se do ruba lokve, osvrnuo preko ramena, i u jednom brzom pokretu, mnogo bržem od onoga što bih očekivala od 1,5-godišnjaka, jurnuo u lokvu i - sjeo. Jurnula sam po dijete, a on je sjedio, mlatio ručicama po vodi i smijao se, gugutao, hihotao se, sretan, nasmijan, radostan.

Ali nemojte mi vjerovati na riječ: isprobajte. Gacanje po vodi je predivna, čudesna stvar. Probajte.

Kiša
Klizi niz prozore, lupka po krovu, stvara lokvice, čini da zrak miriše onako čisto, oštro... imaš osjećaj da ćeš udahnuti i dahom povući dio svemira. Kiša usred šume? Nekako se prišulja: ne čuješ lupkanje, nego šumorenje lišća i grana, kao da se oko tebe šulja neka nevidljiva šumska vojska, kao da te prate duhovi narodnih priča i legendi, kao da šuma živi i diše uz tebe... A tek miris kiše u šumi! Miriše kao sloboda, miriše kao avantura, miriše kao mir. A kiša na moru? Kada se stušti pljusak, kada te operu moćne kišne kapi, kada te povuku sa sobom i spoje se s morem i imaš osjećaj kao da je sve jedno, i more i kiša i tlo ispod tebe i voda oko tebe, i sve je slano i toplo i oštro povremeno i slobodno.

Najljepša uspomena iz djetinjstva beskrajna su putovanja starim stojadinom i promatranje kišnih kapi kako klize niz prozorsko staklo, kako klize i spajaju se u čudnovate oblike, kako iscrtavaju svoje putanje, i dobivaju brzinu kada pokupe druge kišne kapi...

Kiša za mene miriši kao doma, kao kuća, kao moj krevet, kao moja ljubav koja mi se prikrada s leđa i ljubi me u vrat, visoko u vrat, tamo gdje počinje kosa.

Jutarnje trčanje
Budilica zvoni u 5:45 (uskoro će zvoniti u 5 i 30). Kad čujem zvonjavu, ne mogu a da se ne sjetim one Dujmićeve "Milene". Jedina je razlika što ja ne putujem, nego 15 minuta meditiram i potom 10 minuta trčim (a morat ću poduplati) uz pratnju svog psa koji je jedini u to nedoba spreman protegnuti noge sa mnom.
Jutarnje trčanje je jedna od čudesno divnih stvari. Razbudi te, uzavrije ti krv, učini da ti glava proradi i nekako ti izbije sve mušice i nemire iz glave. A to je uvijek dobro, barem kad ti je glava kao moja i ima količinu misli koja može napajati jedno naselje, a kamoli ne smotanu ženu u svojim tridesetima.
Jutarnje trčanje nedvojbeno ima i neki feelgood učinak. Serotonin proradi, srce počne kucati kako treba, mračni oblaci nestanu... barem do tuširanja i kretanja u "pravi" život.

A nije uvijek bilo tako. Veći dio života smatrala sam da trčanje ima smisla jedino ako iza mene u punom naletu juri bijesni grizli ili ako je predamnom milijun eura u rabljenim novčanicama. U svim ostalim slučajevima trčanje je jednostavno znak urođenog čudaštva - ali to je okej, jer sam fan čudaka. A onda sam počela trčati. Prvi je krug bila živa muka: bila sam uvjerena da će me opaliti infarkt i da nikad neću istrčati tih početnih 1500 metara. Uspjela sam nakon samo par dana. Sad pokušavam doći do 20 minuta kontinuiranog trčanja - što je barem dvostruko dulje od moje sadašnje minutaže.

Konačni cilj: maraton. Iako i dalje razmišljam zašto Fidipides nije pao nakon, ne znam, ajmo reć 20 kilometara.