Marketing
Čudesna stvar #15 - Mama
Mama
Dok sam bila mala, stalno su me ispitivali "Čija si ti kćer, mamina ili tatina?" Dijelom su me ispitivali zato što ljudi valjda misle da je to zabavno, to je neka varijacija pitanja "Koga više voliš, mamu ili tatu?", a dijelom su me ispitivali jer ja izgledam kao moj tata.
Imamo istu plavu, gustu grivu koja odbija biti bilo koje druge boje, odbija se ukrotiti, odbija biti bilo kakva osim gusta, meka i ravna. Imamo isto visoko čelo, iste obrve koje rastu u dva različita smjera i meni stvaraju velike probleme jer se ne daju oblikovati. Imamo iste sivoplave oči koje ponekad postanu zelene, a ponekad čelične, imamo iste oštre noseve i iste velike usne. Imamo dva madeža istog oblika na istom mjestu na ramenu. Ali i više od toga: šutimo na isti način oko svega što nam je teško, imamo istu naviku podizanja malog prsta u zrak dok pijemo vodu, na jednak se način znamo zagledati u neku točku i stajati tako bez treptanja.
I tako su me te tete - mamine prijateljice, susjede, rođakinje - ispitivale čija sam, očekujući naravno, da ću reći da sam tatina, jer kćeri su uvijek tatine ljubimice, pogotovo kada tatama sliče kao nacrtane.
Ali ja sam oduvijek bila mamina. Moja je mama nesalomljiva žena. Snažna je, odlučna, kao da u njenom središtu ne kuca srce, nego tuku čekići čeličana. Moja je mama - kad pogledam što je sve uspjela - jedna od onih osoba za koje ne postoje nemogući zahtjevi i nemogući izazovi. Ponekad je kao tornado. Ponekad je oštra poput onih samurajskih sablji - pod pretpostavkom da su te sablje oštre kao što govore u filmovima. I ne odustaje. Poklekne, uspori, ali to je tek trenutak u kojem hvata snagu. U sljedećem trenutku ona je već nezaustavljivi i neukrotivi tornado koji ruši sve pred sobom.
Problem s mojom mamom je što je ona takva, čelična, a čelični ljudi ponekad zaborave da oko njih žive oni slabiji, nježniji, osjetljiviji. Ponekad se takvi ljudi susretnu s ljudima koji kažu "ne mogu". Ili kažu, "umoran sam". Ili kažu, "sutra ću". Postoje i ljudi koji nemaju plan za život, nego uvjereno improviziraju svaki korak puta. A to ne smije postojati, kaže moja mama. Ako imaš neki talent, moraš ga iskoristiti pod svaku cijenu. Ako možeš skočiti metar, moraš stremiti tome da skočiš barem dva, jer inače nisi ništa napravio.
Imamo težak odnos, mama i ja. Prečesto se ne razumijemo. Često se ni ne vidimo kako treba. Rijetko razgovaramo. Ali negdje u njoj moj je korijen, negdje u njoj prepoznajem odraz sebe - ili obrnuto, možda su neke stvari u meni odraz njenih vatri, možda ja svijetlim zato što je ona upalila tu prvu luč. Kao što, kad se pogledam u ogledalo, vidim tatine oči i tatin nos i - iznad svega - te upečatljive usne koje ukradu ostatak lica, a njegove su, on ih je prvi ponio, tako ponekad u sebi, u svojim snovima, u svojim jurišima, u svojem glasu, pronađem njene odraze. I ponekad pomislim da sam svoj život iscrtala na njenim koordinatama, pokušavajući izbjeći njene greške i sagraditi krošnju višu od njene sjene.
Post je objavljen 28.05.2010. u 11:17 sati.