1000 čudesnih stvari

Jutarnja kava
Kada sam prvi puta probala kavu, pomislila sam isto što sam pomislila i kad sam prvi put probala pivo i kad sam zapalila prvu cigaretu, a bome i nakon prvog seksa. Pomislila sam: u čemu je, zaboga, stvar? A onda sam pomislila i što ne valja sa mnom da mi ta crna, prozirnkasta tekućina nema nikakav okus. Miris, to već da, kava predivno miriše. Ali okus? Ne, možda ja ne pijem pravu kavu. Dosljedna svojoj tvrdoglavoj glavi, ispitala sam "starije i pametnije" gdje je i što je dobra kava i otišla onamo - a riječ je bila o sada već zatvorenom kafiću Sakristan na Opatovini. Nakon mjesec dana isprobavanja, rutinski sam naručivala kavu s hladnim mlijekom, ali mi je i dalje strastveno voljenje kave bilo velika nepoznanica.
U nekom se trenutku promijenilo, ipak. U jednom sam trenutku ujutro ustajala za mirisom kave (obavezno s hladnim mlijekom), pila sam je iz šalica iz kojih se komotno mogla jesti juha, sjedila bih ujutro, pušila, pijuckala kavu i bilo mi je nezamislivo da dan počne drugačije. A onda sam prestala pušiti i neko vrijeme nisam mogla okusiti kavu - okus joj je bio posve bezvezan bez cigarete koja bi je pratila. Neću sada ni spominjati pravu depresiju tih nekoliko mjeseci koliko bih se borila sa željom da ipak zapalim. Sve to vrijeme jutra su bila najdepresivnije doba dana - što sam mogla? Promišljati univerzum uz jabuku?
U međuvremenu je moje divljanje počelo nagrizati moje zdravlje pa sam razvila gadnu tahikardiju koju je kava dodatno pogoršavala. I danas od crne kave počnem skakati po stropu kao da sam utekla iz reklame za Red Bull, a srce lupa nezaustavljivo.
Zato danas pijem raznorazne instant bućkuriše. Ali nema veze: već dugo ne pušim, jutra ne započinjem Marlborom Light nego jutarnjim trčanjem, jedem integralne žitarice umjesto kave i šumećeg vitamina kao doručka i općenito se bolje osjećam. A i više me ne drži jutarnja depresija zbog nepušenja pa je kava samo kava. I fino miriše.