Marketing
Čudesna stvar #16 - Bazga
Bazga
Odrasla sam u blizini Filozofskog fakulteta. Danas je to ugledan, skup kvart. Neprestana je gužva, stalno niču nove zgrade, neboderi, četvrt je poluposlovna, gotovo ekskluzivna.
U vrijeme dok sam ja odrastala, ispred moje kuće nalazila se ogromna livada. Danas čak i te "ničije" livade kose i uređuju - dok sam ja bila dijete, livada bi se kosila eventualno jednom godišnje, a sve ostalo vrijeme trava je bila visoka i gusta. Skrivali smo se u toj livadi, špijunirali studente koji su se znali sakriti i ljubiti ondje, upadali u koprive, igrali se rata i Boška Buhe... odrastali smo u malom, zaštićenom kutku Zagreba, blizu svega, a opet isključeni od prometa, opasnosti, buke.
S druge strane zgrada nalazili su se vrtovi - ograđeni komad zemlje na kojem su susjedi uredili svoje male ili veće vrtove, a koje smo mi djeca bez imalo milosti brstili. Danas je to teško zamisliti uz koloplet prometnica koje presjecaju moj bivši kvart, ali dok sam ja bila dijete, postojale su dvije ceste: jedna je vijugala od Vukovarske, tadašnjih Proleterskih, a druga je prolazila pored zgrada. Tom drugom, manjom, promet je prolazio u pravilnim odsječcima: svih 15-ak automobila koliko ih je bilo u tri zgrade kretalo bi jednim smjerom od 6 ujutro i jednako bi se polako vraćalo iza 15 sati. U međuvremenu bi naša cesta bila gotovo posve prazna, a automobili koji bi prošli njome uvijek su se doimali kao da su zalutali.
Svakog je proljeća moja ulica mirisala po travi, po cvijeću, po mirisu kuhinje koji je dolazio iz otvorenih prozora, ali najviše i najkraće - slatkasto, medasto, gotovo šećerno - po bazgi. Taj je miris posve drugačiji od mirisa drugog cvijeća. Uporno se gnijezdi u zraku, ne da se otjerati drugim mirisima, sladak je, gotovo se lijepi po nosnicama. Brali smo je: ovu bazgu koja je rasla uz cestu skupljali smo i trpali mamama u vaze, a one su se ljutile jer se bazga - jednom kad je skineš s grane - ruli i mrvi, kao kad kruh ostaviš predugo na zraku. One crvene, zrele bobice koje imaju crni, neisperivi sok, koristili smo za borbe i kao tintu za pisanje po asfaltu.
Moje djetinjstvo miriše po bazgi, po bazgi i po svježe ugaženoj travi, po prstima crnim od izmrvljenih bobica bazge i po asfaltu, po vrelom, pustom zagrebačkom asfaltu koji isparava i isijava naš smijeh, topot naših nogu, naše male pobjede, naše sitne manguparije.
Jutros sam se toga sjetila vodeći sina u vrtić. Pored njegovog vrtića raste bazga i trenutno je raširila svoje bijele cvjetove, najviše što može. I miriši - slatko, gusto, gotovo očekuješ da ćeš miris ponijeti sa sobom. I pitam se što će njemu biti madeleine jednog dana - što će ga podsjetiti na djetinji smijeh i na moj zagrljaj.
Post je objavljen 31.05.2010. u 09:58 sati.