Zadihana

Gledaj me sada,

htjet ću ti reći još samo da u ovom horizontalnom osjećaju kojim se spuštaš tržnicom pa koračaš svoj mimohod prema usporeno-ubrzanom semaforu (na onom raskrižju gdje se lome svi ulomci tvojih dana i noći)

još možeš očekivati, gotovo pa i iznenađeno, onoga nekoga ili nešto, onu jednu mogućnost koja će te napokon poroditi kao da,

dok se, evo, i dalje jednako pasivno klatariš širinom svoga usporenog Osijeka, jednako neovisno kao što mimo tebe prolaze i sve ove vertikalno ponuđene strane ničijeg svijeta,

tobože možeš ili znaš kamo.

"Proizvesti strukturu punu šupljina tako da se uvijek može pristupiti stranici, nastanjivati je. Nikad ne dodati previše, nikada ne kititi, nikada opremati ni ukrašavati. Otvoriti vrata, prozore. Podići zidove i srušiti ih."

Valeria Luiselli, Tijela bez težine


______________________________________



Neću sada izroniti.

Pisati mlijekom, izrekla je, značilo bi osjenčati te i dovršiti,
pronaći onu riječ kojom se sva nedovršena pitanja
ponovno pretvaraju u bijelo.

Kasnije, ispisujući uložene mirise i okuse
i zamrzavajući sve ostalo

(čak i kada to radimo odoka, napamet,
čak i kada je taj jedan jedini trenutak u kojemu smo
manji od sebe
prorekao sve ono što već odavno znamo),

slijedit ćeš liniju priče:
dotaknuti ili doticati i proširiti tu rečenicu
značilo bi ojačati i zamah tijelom i sve izrečeno,
rastegnuti nas
u ciklusno trajanje,
u najavu rastvorenog teksta koji, evo, može biti i smisao
svakog od sljedećih uvoda.

I to, rekla je (pogledavši ga još jednom u tople oči),
i sve što hoćeš.


Tako bi moglo započeti.

Ona je, prije svega, inspirirala. Možda je to bila najtočnija riječ: ljudi poput nje, stoga (i zatim) on. Mnogo toga između i ničega prije.

Katkad bi to bilo vrlo intenzivno, kao da mjesečariš i netko ti o tome priča vrlo usputno, nakon, uz kavu. Prisjećaš se i proživljavaš prošlost sadašnjošću, tuđom riječju u vlastitom grlu.

Ipak najčešće sve dohvaćaš kasnije, u samoći. Stajali bi preda mnom i izgovarali sve ono što sam s lakoćom mogla odvrtjeti u svojim tišinama, sklupčana u glasnim prostorima, u toj njihovoj sebi.

Polako su se navikavali na takvu vrstu iskrenosti.

Čudno je to: zajednička im je bila tek kretnja ili dvije, prije svega onaj vrlo subjektivan osjećaj koji bi spretnošću kakvu posjeduje jedna iznimna mirnoća pretvarao emociju u vrijeme.

Preduvjet svemu, toliko mi je jasno. Inspiracija, prostori i ljudi. Znak jednakosti.


(...)

_____________________


Kada bi tvoje ja govorilo tvome ja (ili drugom). Posvetu. Ili uvod:

mogla sam stvarati vrtloge i bonace, ravnati
vodu u kukovima i u takvom se slobodnom padu
ponekad čak odmarati.
Mogla sam ovim jednoličnim taloženjem koža
osluškivati zrcalne patente umiljatih tekstova
i ovako pitka, katkad i pitoma od straha od visine,
od bijega pred stankama i hodnicima bez zareza,
spavati kao da sve radove u kući
neću obavljati sama.
Možda bi tada netko i čuo jeku koja pristojno kuca
i koja uvijek skida naočale trenutak prije ulaska.

Jarmusch, Paterson & ja :)



S rajčicom je išlo glatko. Zapela bih o kupus
pokušavajući sakriti ruke naviknute na glatke bijele površine,
na margine prijevoda i pregibe u kojima nastaju riječi.
(Paterson je vozio autobus, ja sam se klatila
na suvozačevom sjedištu automobila svoga dvije godine mlađeg brata,
onog kojeg si ni nakon svih ovih godina i diploma ne bih mogla priuštiti.)
Meso za kebab moraš naučiti rezati različitim noževima: onaj veći,
nalik motornoj pili uz koju sam davno odrasla,
koristiš ukoliko je meso kvrgavo i neravnomjerno pečeno.
Manji, kružni rezač moraš držati uspravno kako bi rezao
pravilne komade, pazeći ujedno da meso pada
na jednu hrpu na limenoj podlozi.
(Paterson je pisao u pauzi za ručak.
Još uvijek nisam imala želje za hranom.)
S rajčicom je išlo glatko, no nakon luka bih itekako plakala; sir se
iritantno lijepio za dno posude, krastavci su klizili, kukuruz
bi ispuštao suvišnu sluzavost koju bih zatim cijedila
u razmacima od dva do tri sata. U jednakom vremenskom periodu
zadobivala bih i opekotine; toster se, naime, gasio
tek oko 22 sata, sat vremena prije zatvaranja.
(Paterson bi na pitanje "Kako si?" odgovarao sa "Sve je u redu."
Meni je bilo dovoljno da me netko nasmijava.)
Papuče su glatke i bijele, a kako je odvod u kućici začepljen,
morala sam paziti da se ne poskliznem pri iznošenju posuda
s prljavom vodom na parkiralište ispred ulaza. Kontrast stupnjeva u zraku
bio je najteži: unutrašnja se temperatura nije podudarala
s onom koju bi pokazivao zaslon na mom zaboravljenom mobitelu.
(Paterson je volio ljude i činilo se da s lakoćom nosi uniformu
koja se kompatibilno stapala s tragovima na njegovom papiru.)
Prije spavanja sjedila bih u polumraku nasred kreveta
pušeći još jednu cigaretu u nizu i držeći mobitel i pepeljaru u krilu
skupljenom ispod pokrivača. Mačka bi tražila mjesto pored mene,
a ja onu točku s koje bih mogla odgonetnuti što sve zapravo nije u redu.
Nisam se žalila, nisam čula ništa osim poznate, usamljene tišine
iako se činilo da stvarnost grabim za rogove
onako kako to svi rade, kako bih i ja trebala, kako su me učili.
Ipak, kao da to nigdje gdje bih zakoračila nije bilo dovoljno:
gledala sam zbunjeno svoje izranjavane ruke i nagomilane riječi,
zatim bih odustajala gaseći lampu, smještajući se u položaj fetusa,
zatvarajući oči i izgovarajući mantre ohrabrenja za laku noć:
"Mislim na tebe, ponosim se tobom, volim te, čuvam, spavaj mirno."
Ujutro bi sve izgledalo prozračnije, korisnije, ujutro bih se i nasmijala.
(Paterson se budio bez alarma: njegov sat pokazivao bi
uvijek isto vrijeme.)



________________________________________________