Ona je, prije svega, inspirirala. Možda je to bila najtočnija riječ: ljudi poput nje, stoga (i zatim) on. Mnogo toga između i ničega prije.
Katkad bi to bilo vrlo intenzivno, kao da mjesečariš i netko ti o tome priča vrlo usputno, nakon, uz kavu. Prisjećaš se i proživljavaš prošlost sadašnjošću, tuđom riječju u vlastitom grlu.
Ipak najčešće sve dohvaćaš kasnije, u samoći. Stajali bi preda mnom i izgovarali sve ono što sam s lakoćom mogla odvrtjeti u svojim tišinama, sklupčana u glasnim prostorima, u toj njihovoj sebi.
Polako su se navikavali na takvu vrstu iskrenosti.
Čudno je to: zajednička im je bila tek kretnja ili dvije, prije svega onaj vrlo subjektivan osjećaj koji bi spretnošću kakvu posjeduje jedna iznimna mirnoća pretvarao emociju u vrijeme.
Preduvjet svemu, toliko mi je jasno. Inspiracija, prostori i ljudi. Znak jednakosti.
(...)
_____________________
Kada bi tvoje ja govorilo tvome ja (ili drugom). Posvetu. Ili uvod:
Post je objavljen 12.05.2017. u 22:39 sati.