|
"Proizvesti strukturu punu šupljina tako da se uvijek može pristupiti stranici, nastanjivati je. Nikad ne dodati previše, nikada ne kititi, nikada opremati ni ukrašavati. Otvoriti vrata, prozore. Podići zidove i srušiti ih."
Valeria Luiselli, Tijela bez težine
______________________________________
Neću sada izroniti.
Pisati mlijekom, izrekla je, značilo bi osjenčati te i dovršiti,
pronaći onu riječ kojom se sva nedovršena pitanja
ponovno pretvaraju u bijelo.
Kasnije, ispisujući uložene mirise i okuse
i zamrzavajući sve ostalo
(čak i kada to radimo odoka, napamet,
čak i kada je taj jedan jedini trenutak u kojemu smo
manji od sebe
prorekao sve ono što već odavno znamo),
slijedit ćeš liniju priče:
dotaknuti ili doticati i proširiti tu rečenicu
značilo bi ojačati i zamah tijelom i sve izrečeno,
rastegnuti nas
u ciklusno trajanje,
u najavu rastvorenog teksta koji, evo, može biti i smisao
svakog od sljedećih uvoda.
I to, rekla je (pogledavši ga još jednom u tople oči),
i sve što hoćeš.
Tako bi moglo započeti.
|