petak, 24.09.2021.

Pri slučajnim susretima




autor zaboravlja sebe, pitkije je od jezika.
recimo: "danas sam te vidjela."
kužiš, kao da je
ugravirano vodom, zareže u poznat
zvuk (nedo)stajanja.

idemo ispočetka: vidim kako ozbiljnog lica
prelaziš preko ekrana, pravilnih linija zebre,
ulaštenog centra margine, uobičajeno
daleka i razotkrivenih gležnjeva
gaziš kroz paniku nečije usputne priče,
to si, dakle, ti.

osjetiš svaku ovakvu nategnutu izbočinu
na udaljenosti između riječi i
personificiranih tišina, bojiš (me) se.
i kiše i automobila, to su te
gnjavaže plavetnila koje ti srljaju bez najave.

pa i ima smisla, od ove koja te gleda kako odmičeš
pa sve do tvoga otoka
tanka je linija lucidnosti – poslušno branimo
uzvodnost koju nam diktiraju gradska pristaništa
i obalne straže,
svaka sa svoje strane toka koji smo stalno
ili branile ili gradile, više ne znam, no

sve ti ovo jako dobro ide:
leđima daleko ispred nespretnih pozdrava, sugovornici
tek rekviziti statičnih obala, ti kao
misteriozna oštrina nekakve slučajnosti, trag
u vodi, moje iznenadno okretanje prema
prozoru stražnjeg sjedišta,
kažem ti, nisi tek autorova neuroza, to si
ti.

zatim ne kažem ništa, ni pogledom
ni tišinom ni zurenjem, Laura se pritom
ne obraća ni svemiru ni trgu ni prolaznicima,
možda je i osjetila val brzopoteznog jedva-te-čekam/gledam
s ove strane zvuka, ali to je sve,
samo jasno postavljena jednosmjerna plovidba
bez ijednog znaka upozorenja.

pa nas naizgled mimoilaziš, evo, za sekundu dublje
od vode, tu su semafori, tu je red pravila, tu sam
ja, da sam
kraljevna, da si ti,
došlo bi do poniznosti i oholosti negledanja u oči,
do svega onoga što podanik primorano poklanja
svome tronu.

ovako je sve
malo više divlje, malo manje
jasno, malo
po mom, uvijek po tvom.
ali da, vidimo se.


___________________







21:19 | Komentari (8) | Print | ^ |

utorak, 21.09.2021.

A onda, vidiš,




u zamci prijelaznih razdoblja mjesto prestaje
da bi se otvorilo, ne umanjilo,
to još ne znaš.
ne znaš da ćemo (iz)držati i suprotne strane i
pokoju suvišnu brazdu kojom voda prodire preko
stranputica, ne i nas,
vidiš, nikako ne preko ovako nepostojećih nas,

i pričat ćeš, ja ne,
svlačit ću ti kradom riječ po riječ kako bi te
zrcalo izdalo duboko kasnije,
ostaviti sve ovo razotkriveno pogledu
tek sekundu dublje od onoga što voda
može prepoznati.

Laura, naravno, nije šutjela kroz tekst, netko
je izvan njega
gubio i razum i glas i mirio se s podvalama
nadolazećih poplava,
grad je tonuo.

što li sam ono lomila u čekanju na taj grad,
pitat ćeš se,
koga sam nazvala pripitomljenim dok si ti, evo,
lagala sebe da si kopija neke davno
zaboravljene poplave na mojim cestama...

nego, toliko (me) malo znaš.





O obrisima njezinog lica noću,
o epitetima i nebulozama i odgodama i
glupim pitanjima,
pa i o svim onim površnim dijalozima...

i pjesnici posrnu.



________________________


(na hrvatskom jeziku):





15:53 | Komentari (11) | Print | ^ |

nedjelja, 19.09.2021.

Kako (te) započeti?




imati, recimo, svoju tekstualnu Lauru,
(pa kao neki oni) prelamati ideje o njezinoj dugoj kosi:
udahnuti ju,
previdjeti,
zatim zadržati ovdje bez treptanja,
zabranom i zurenjem.

i iako autora ne možeš spasiti, moja ti,
pa me kao neki oni duboko urezati u ostatke
svake ovakve noći u kojoj se sve događa
za dodir predaleko, pepeljasto i bez usporedbe,

ja ću te pisati.
i ne kao neki oni, prije kao da će već i sama ta boja
i njezin izostanak na raskrižjima naših osječkih ulica
opravdati i mimoilazišta i vrijeme i ono što ostaje
neizrečeno ispod.

negdje sam te iskopala i sada te više ne znam
vratiti natrag. u izmaštano ili zabranom njihovo,
u grijeh.




Postojalo je nekoliko raspletnih linija,
promašila sam svaku.
Postojalo je i nekoliko ritmova koji bi ti bili
barem opipljivije poznati, barem to,
ali promašila si svaki.

O tvojoj kosi nemam ništa drugo za reći.




_______________________________________



intro (probat ćemo s hrvatskim jezikom):








21:31 | Komentari (9) | Print | ^ |