the invisible man

ponedjeljak, 04.03.2019.

Sensizlik

Neki dan sam u nekoj pripizdini na jednom zidu vidio
jedan sjajan grafit koji me je poprilično zamislio,
podsjetio me na neke stvari koje sam prošao u životu.
Ili sam barem mislio da jesam prošao.
Pisalo je..."Kako ćeš znati ako budem šutio"

Razmišljao sam danas o jednoj ženi,ženi koja je
suprotnost ne samo drugim ženama nego i samoj sebi.
Ženi koja je mogla biti istovremeno najhladnija i najsurovija
osoba koju poznaješ,ženi koja je znala rušiti ljudima snove
koristeći samo par riječi,a u isto vrijeme,nitko nije znao
da vjeruje više u ljude od nje i nitko nije znao da voli više
od nje.Njen osmijeh je uvijek bio tu,ali nisam ju baš često
viđao sretnu.Bila je tako jednostavna a krajnje komplicirana.

Bila je to jedina osoba koju sam želio nazvati u gluho doba
noći kada su me budile moje more,čak i onda kada su
druge žene spavale kraj mene.
Da se ne lažemo,u pjesama u kojima sam pronalazio
nju često sam dočekivao zore i praznih đepova i praznih čaša.
Bila je luda,jedinstvena i posebna.
Nepopravljiva,ravnodušna i osjećajna.
Posebna.
Smijehom je sakrivala strah,ponosom slabost.
Bila je netko tko ne zna ostati.Predosjećao sam to.
Od prvog njenog poljupca.I nije ostala,nikada.
Baš sam ju volio.I ona je mene voljela.

U turskom jeziku postoji ta jedna predivna riječ,
riječ koje nema niti u jednom drugom jeziku pa ću malo
improvizirati sa njenim točnim prevođenjem.
"Sensizlik" označava nedostajanje jedne konkretne osobe,
odsutnost jednog čovjeka ili jedne žene.
Stanje koje bi bilo najlakše prevesti kao "bez tebe".
Nije to samoća,nije to niti usamljenost,nije to niti nedostajanje.
Nego jednostavno biti bez te osobe.
"Beztebnost" bi bio nekakav moj prijevod.

To je moja dijagnoza.
"Beztebnost",savršena uz šutnju.

Oznake: Osobna

04.03.2019. u 18:11 • 26 KomentaraPrint#

srijeda, 06.02.2019.

O prošlosti

Zar samo meni to ide na živce?

Te priče kako je nekad bilo bolje,bolje se
živjelo,putovalo i uživalo u životnim radostima.
Kada nije bilo kabelskih televizija i mobitela,kada smo
nabijali poluispuhane nogometne lopte ispod školskih
prozora,kada smo kao djeca najnormalnije hodali po
kvartovima sa lončakama i maskirnim prslucima,a ne igrali
Nintedo i tetris iza zaključanih vrata,kada se išlo po vodu
na bunar preko gnijezda bisnih pčela,kada se ratovalo
šprihericama i puhaljkama a ne dronovima,kada nije bilo
cijepiva niti lijekova pa smo čudno odjevene žene znali
spaljivati na lomači jer su prokleto selo....Takve stvari.

Glorificiranje prošlosti kao da je uvijek prikriveno leglo
izgovora za neuspjehe u sadašnjosti.
To je sustav psihološke obrane koji ima gotovo pa fizičku
mehaniku,jer,ako gledate unatrag,izbjegli ste ono s čim
se ne želite ili ne možete suočiti.
Ali,ima u tome sustavu još nešto,a to je izbjegavanje straha
od neizvjesnosti i možebitnog neuspjeha.
Ljepota prošlosti je u njezinoj svršenosti.
Ono što je bilo zauvijek će ostati dobro,ne traži truda i ne
donosi rizik.Ono što se događa ovdje i sada ne samo da
ne garantira uspjeh nego se bahati i traži angažman.
Svaki sutrašnji neuspjeh pitati će vas što ste učinili danas
da ishod bude drugačiji i bolji.

Svi to ponekada radimo,naravno,ja napose,kao što svi
radimo sve što je lako.Ili lakše.
Slušam Eagles i njihov Hotel California a pljujem po Kanyeu
Westu,sjetno spominjem vrijeme kada su svi znali tko su
Pam Grier i Alfredo Di Stefano,nedostaju mi dani kada sam
mogao ući u videoteku i posuditi Američkog ninju sa
Michaelom Dudikoffom,ma nedostaju mi dani kada su na
svakome uglu postojale videoteke.
Ali...to je lijeno i nezdravo.
Uvijek je sve najbolje sad.
Sve što živi ili postoji sad može postati dobro ili već jest,
uključujući i naše živote i ono što volimo.

Inače nam ostaju samo adolescenske uspomene i sjeta
svaki put kad se srcu oglasi Opća opasnost.

"...bili smo jednom najbolji,o nama su priče pričali..."

Oznake: Osobna

06.02.2019. u 20:38 • 12 KomentaraPrint#

subota, 05.01.2019.

Ovan

Govorila mi je da sam prezahtjevan i pretvrdoglav,kao da
je od Ovna i moguće očekivati išta drugo.
Govorila mi je da sam zaboravan i jak na riječima.
Uopće ne razumijevši koliko su zapravo riječi moja dijela.
Kada god bih je sreo mogao sam joj napisati pjesmu,riječi
su same izlazile i nisam ih mogao kontrolirati.

Za njom su jurcali kojekakvi,ovi i oni,stranci sa bijesnim
autima,sanjari,lovatori i vucibatine.
Eto,ja nikada neću biti dio čopora.
Gdje nas je više od dvoje,ispadam.

Nisam dovoljno uporan,rekla je jednom prilikom.
Ne shvaćajući da nema veće upornosti nego ostati
nepomičan i nijem pred njenom ljepotom.

Ti što su je jurili,i ti što je jure,stizaće ju,tu i tamo.
Ali će im ona jednako uzmicati.
Ja je neću stići ali ju neću niti gubiti.
Imam je u snovima,sliku joj nosim je u novčaniku
a od tamo mi nigdje ne može pobjeći.
Sve dok je sam ne pustim.

Ona niti ne zna koliko je zapravo Ovnova.

Oznake: Osobna

05.01.2019. u 14:26 • 22 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2019  
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (1)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (2)
Kolovoz 2018 (6)
Srpanj 2018 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi