Neki dan sam u nekoj pripizdini na jednom zidu vidio
jedan sjajan grafit koji me je poprilično zamislio,
podsjetio me na neke stvari koje sam prošao u životu.
Ili sam barem mislio da jesam prošao.
Pisalo je..."Kako ćeš znati ako budem šutio"
Razmišljao sam danas o jednoj ženi,ženi koja je
suprotnost ne samo drugim ženama nego i samoj sebi.
Ženi koja je mogla biti istovremeno najhladnija i najsurovija
osoba koju poznaješ,ženi koja je znala rušiti ljudima snove
koristeći samo par riječi,a u isto vrijeme,nitko nije znao
da vjeruje više u ljude od nje i nitko nije znao da voli više
od nje.Njen osmijeh je uvijek bio tu,ali nisam ju baš često
viđao sretnu.Bila je tako jednostavna a krajnje komplicirana.
Bila je to jedina osoba koju sam želio nazvati u gluho doba
noći kada su me budile moje more,čak i onda kada su
druge žene spavale kraj mene.
Da se ne lažemo,u pjesama u kojima sam pronalazio
nju često sam dočekivao zore i praznih đepova i praznih čaša.
Bila je luda,jedinstvena i posebna.
Nepopravljiva,ravnodušna i osjećajna.
Posebna.
Smijehom je sakrivala strah,ponosom slabost.
Bila je netko tko ne zna ostati.Predosjećao sam to.
Od prvog njenog poljupca.I nije ostala,nikada.
Baš sam ju volio.I ona je mene voljela.
U turskom jeziku postoji ta jedna predivna riječ,
riječ koje nema niti u jednom drugom jeziku pa ću malo
improvizirati sa njenim točnim prevođenjem.
"Sensizlik" označava nedostajanje jedne konkretne osobe,
odsutnost jednog čovjeka ili jedne žene.
Stanje koje bi bilo najlakše prevesti kao "bez tebe".
Nije to samoća,nije to niti usamljenost,nije to niti nedostajanje.
Nego jednostavno biti bez te osobe.
"Beztebnost" bi bio nekakav moj prijevod.
To je moja dijagnoza.
"Beztebnost",savršena uz šutnju.
Post je objavljen 04.03.2019. u 18:11 sati.