the invisible man
petak, 24.08.2018.
Putovanja
Vrela je gradska noć,u daljini jasno čujem vrisku tinejđera koji su zauzeli
klupice u parku točno nasuprot njene zgrade.
Ključ od ulaza u haustor imam.Lift ne radi,moram do petoga pješice.
Zvonim.Ona mi otvara vrata,sva nasmiješena,našminkana
taman dovoljno da ne prijeđe tanku liniju koja razdvaja
zavođenje od sve je na prodaju.
Prije nego što uđem u boravak,u maniri brižne supruge i dame,skida sa
sebe ogrtač i uzima sa vješalice crveni brus,čipkane tange i haltere
sa nekim rozim mašnicama.Miris čednosti iz prostranog stana rastjerava
Guerlainom Le Bouquetom.
Meni Guerlain miriše na Palmolive sapun.
Nakon sexa pali cigaretu i pokriva se izgužvanom plahtom do grudi.
Priča mi o svojem životu,kako je preživjela domovinski rat i kako je
igrom sudbine upoznala zakonitoga.
Trudim se zadržati pažnju dok govori.Nije mi lako ali želim.
Slušam priče o prvim problemima,svađama i odlascima k njenim
roditeljima,njegovim nagovaranjima da se ipak vrati i o novim počecima.
Gruntam si u pozadini gdje sa ja tu uklapam.
Brzo zaključujem,ne uklapam.
Ona leži na njegovoj starni kreveta,ja na njezinoj.
Lakše mi je tako,govori mi dok mi gricka uho.
Nekoliko minuta me samo gleda i šuti.
Ne znam na što misli ali niti ne pitam.
Gaseći cigaretu psuje njegova odsustva i odlaske u daleke afričke zemlje.
Vrhovima svojih dugih svjetlucavih noktiju povlači paralele niz moj trbuh
i na njemu odmah ostavlja poljupce pod kojima uzdišem.
Indentičan nam je gotovo svaki susret.
Ja ne psujem njegove terene.
Ujutro mi sprema doručak po mojoj želji,najčešće gola ili barem polugola
pomaže mi da se obučem na odlasku.Voli mi zavezati pertle.
Cijelo vrijeme me prekriva poljupcima.
Traži me da joj obećam da ću opet doći.
Kada osjeti da se lomim na žličicu mi ulijeva nadu i snagu.
A ja ne znam na čemu sam i ima li sve ovo smisla.
Ili ga niti ne treba biti.
Kada joj se muž vrati opet ću provoditi noći sa svojim sranjima.
Na posao ću dolaziti ipak bolje naspavan i provoditi noći u birtijama.
Na netu ću uz Pornhub tražiti inspiraciju za ulogu lutka na napuhavanje
koju ću igrati istu večer kada joj zakoniti ponovno odleti sa Tuđmana.
Biti ću joj nadomjestak nesretnih ljubavi a ona meni nada na samrti
da ljubav možda ipak postoji.
Oznake: Osobno
nedjelja, 19.08.2018.
Sunčani dan
Probudio ga je neugodan osjećaj u prsima.Odmah je znao što slijedi
iza toga.Već mjesecima nije imao napadaj i već se duboko
u sebi ponadao da su lijekovi uspiješno odradili svoju misiju.
Jesu kurac,pomisli dok se pokušavao uspraviti jedva hvatajući
uzglavlje kreveta.
Tijelo je glasno sviralo opću opasnost,srce je preskakalo
a živci su pomahnitali.
Preglasni koncert u njegovoj glavi
nije mu dopuštao niti da čuje svoje misli.Oblio ga je hladan
znoj.Dogegao se do kuhinje da uzme dozu lijekova ali ih nije
mogao pronaći u ladicama.
Uskoro će mu tijelo pomahnitati i znao je da neće više tu bol
i pritisak moći istrpjeti.Ne opet,ne više.
Vadio je noževe,žlice i vilice iz ladica i bacao ih po stanu,
prevrtao posuđe i panično počeo vrištati.
Zvukovi u glavi su se pojačavali paralelno sa pritiskom u grudima.
Srce mu je mahnito lupalo.
Bol je sve više postajala nepodnošljiva.
Borio se je da udahne zrak.
Imao je osjećaj da mu stotine udica i igli razdiru tijelo.
Sva buka velegrada,svi tramvaji,auti,strojevi,svi vrišteći
ljudi ugurali su se u njegovo tijelo i svojom nervozom i bukom
razdiru posljednje atome života u njemu.
Zgrčio je šake i počeo divljački lupati po prozorskom staklu koje
se je nakon petog,šestog puta sasulo u tisuće komada
od kojih je dobar dio ostao na njegovim krvavim dlanovima.
Izgubio je razum i više nije mogao kontrolirati tijelo.
Zatupljujuća buka u glavi jedva je nadglasavala lupanje
u prsima kada je zgrabio vilicu i počeo se bosti po rukama
Nije više osjećao ništa.
Krv je prskala na sve strane i bojala kuhinju u grimizno crvenu.
Ruke su mu već odranije bile izbrazdane ožiljcima pa su se
neke rane samo ponovno otvarale..
Agonija je trajala još neko vrijeme a tragovi njegovih crvenih
ruku ostajali su po cijelom stanu kao potpis ispod slike.
Netko je očito čuo njegove vriskove jer je začuo lupanje na
ulaznim vratima.
Odjednom je osjetio da je u njemu nešto puklo.
Jednostavno se je predao.Prišao je razbijenom prozoru
i pomalo neodlučno zakoračio.
Tijelo mu je udarilo u pločnik i sve je utihnulo.
Oko njega se ubrzo stvorila lokva krvi u kojoj je radoznala masa
ugledala sunčev odsjaj koji se odbijao od crvenog kolnika.
Oznake: Osobna
četvrtak, 16.08.2018.
Dobro jutro
Prokleti mobitel je baš bio preglasan,glasnoća me je stresla.
Pogledah na njega,budilica kaže 5,25h,na tren nisam bio siguran
koji je uopće dan.
Sranje,rekoh si u bradu i poklopih ga jastukom.
Već odavno mi je to prva riječ ujutro.
Puno duže nego otkada je ona zalupila ulazna vrata iza sebe.
Otišla je ima već četiri mjeseca.
I bolje,i za mene i za nju.
Jer bolje je,a primjer sam tome,bez osmjeha nego sa grčem
na licu.Snovi i stvarnost nisu isto.
Ona je sanjala kućicu u cvijeću,dvoje klinaca koje će razvoziti
na odbojku,tenis i kojekuda,maltezera koji sere po dvorištu
i laje na poštare pa da se onda svi smijemo tim sranjima...
Ja nisam sanjao-ništa.
Kada je dobra noć.
Kada nije dobra,poput ove,imao sam more.
Noćas sam bio zatvoren u prostoriji bez vrata i prozora
ničega nema unutra samo goli zidovi a ogromna betonska kugla
me je jurila po prostoriji dok sam ja mahnito bježao.
Zapravo,najstrašniji dio te more mi je bio onaj osjećaj
kada sam shvatio da ću se u jednom trenutku umoriti,
usporiti,i da sam tada-pregažen,zgnječen.
Srećom je zazvonio prokleti Xiaomi.
Ne znam zašto ovo uopće pišem,iz dosade valjda,jer sam
duboko svjestan da će ono što u mojoj ludoj glavi ima
ogromne proporcije biti svedeno na banalnosti napisane
priče koju će namjernik pročitati i nastaviti živjeti svoj
jadni život,no,za razliku od onih koji svoja iskustva čuvaju
za sebe,smatrajući to nekom svojom posebnošću,ja samo
želim isprazniti trulež kojom si svakodnevno punim glavu.
Umor mi se objesio kukama za podočnjake.
Možda da popijem još jedan Xanax,da me izravna.
Agitacija,nemir,napetost,govore mi sveznadari.
Mogu živjeti s tim.
Ustajem iz kreveta.
Javljam da sam bolestan i da neću doći na posao.
Umjesto doručka povlačim Edradour iz boce.Cask strenght.
Trgnula me je zvonjava mobitela.
Sedam je ujutro,tko sada zove,mamicu mu,pomislih.
Poskočio sam,više iznenađen nego uplašen.
Nekako je završio na parketu,ispod kreveta.
Napipao sam ga i pogledao prašnjavi ekran.
Žena sa kojom sam prethodnih dva-tri mjeseca održavao
sexualne odnose.
Vanjska je.Samo to još ne zna.
Nisam joj rekao,ne umijem da dam razumno objašnjenje.
Shvatititi će i sama nakon još kojeg ignoriranja,nadam se.
Palim radio na noćnom ormariću..sviraju Arctic Monkeys.
"Why´d you only call me when you´re high..."
Ustajem sa poda i prilazim prozoru.
Stavljam whisky na prozorsko okno,nalaktio sam se i gledam
na cestu.Gledam ljude sa visine.Kako ironično.
Neki kopaju po kontenjerima,neki žure,neki samo stoje.
Pljujem na pod i pratim pljuvačku na putu do pločnika.
Šest katova je smrtonosna visina,pomislih.
Potegnuh iz flaše razmišljajući da li je beton dovoljno tvrd.
Za moju ludu glavu.
Oznake: Osobna
nedjelja, 12.08.2018.
Dva u noći
Zaspali smo negdje oko dva iza ponoći.
Novi krevet i novo okruženje nisu mi baš pripomogli da
lakše utonem u san.
Osjetio sam svaki njezin okretaj u krevetu,svako približavanje
mome dijelu kreveta i svaki njen uzdah.
Ležeći,prebacila je noge preko mojih.
Njeni manikirani prsti su se presavijali na mjesečini koja je
kroz poluotvoreni prozor padala po našem krevetu.
Imala je one "fensi-šmensi" nokte kakvi se valjda nose na
najglamuroznijim premijerama i na seoskim svadbama.
"Šutljiv si danas",prošapće mi tiho okrenuta prema meni.
Osjetih toplinu njenog daha na obrazu.
"Šta je bilo"?
"Ništa,samo nemam ništa za reći,pa šutim."
Nastala je ona tišina koja postaje sama sebi svrhom,
tišina kada se dvoje ljudi ne razumiju i nemaju si što reći.
Gledam ju...njene čokoladne oči prodiru u moju glavu.
Okrećem joj leđa.
"Šta ti je,ne pravi se lud."
"Daj nemoj,poštedi me,nije mi ništa...nisam mislio na ništa
i nije mi ništa,zaboga.Ne volim kada mi se izgubi šutnja."
Naglo je ustala.
"Dobro",rekla je dvije tri oktave žešće nego inače.
Stavila je grudnjak na sebe i raspustila kosu koja je bila
vezana.I frizura je bila "po špranci",za vašar ili premijeru.
Whatever.
Otišla je u kuhinju i nije ništa progovorila
Utonuo sam u svoje misli,daleko od ove sobe okupane
našim znojem,daleko od nje.
Prenula me iz misli kada je zalupila vrata i izašla iz stana.
Ustao sam iz kreveta i širom otvorio prozor.
Jutarnji povjetarac ulazio je u sobu i ostavio tek poneku
naznaku mirisa da smo bili tu.
Zgužvana posteljina,nabacani jastuci i vlažne plahte ostali
su kao zadnji dokaz našega postojanja.
U kuhinji,na stolu,bila je poruka..."Iznesi jebeno smeće."
Konačno sam mogao da šutim.
Da budem kakav jesam,sada mogu živjeti u svojim tišinama,
mogu da je,ako poželim,razapnem po svjetlima ovoga grada
i da ju pustim u ovu sobu.
Sada ne moram ništa da razumijem,ništa ne moram shvatiti,
naučiti i prihvatiti,sada nema riječi pred kojima treba da
ustuknem,da se sakrijem,i nema razloga da sobom u kojoj
smo odjekuje strah padobranca kojem se nije otvorio padobran
dok zemlja nezaustavljivo juri prema njemu.
Sada,na nekom drugom mjestu,u nekoj drugoj sobi kraj
slično izgužvanih plahti,u nekom drugom svijetu,o nekom drugom
luđaku neobično sličnom meni,isto tako šuti neko drugi.
Oznake: Osobna
subota, 11.08.2018.
Lovac na snove
Viđam ju svakodnevno na ulici.
U parkovima,na klupicama i livadama na kojima me je ljubila.
U tramvajima dok gleda zamišljeno kroz prozore,na autobusnim
stanicama,u uskim prolazima i liftovima...
Volim ju,jebiga.
Njeno je ime u mojim večernjim molitvama i jutarnjim pjesmama.
Volim ju,onako pravo,romantično i čisto.
Pjesnički,nesvjesno i intuitivno.
Jednu noć sam sanjao da smo na Divljem zapadu.
Zadimljen i bučan bar,pijemo whisky i slušamo staroga
klavijaturista koji pokušava nadglasati buku i žamor jeftinih
prostitutki,tragača za zlatom i revolveraša.
Oko nas svi glume uglađenu gospodu i jedva skrivaju
kako je gutaju očima ne skidajući oči sa njenog tijela.
Ona im se smije a ja osjećam napetost.
Samo čekam koji će prvi krenuti na nju i mene.
Kreću....vadim revolver i pucam...pada prvi,drugi,treći.
Muzika više ne svira.
Bacam dolar na stol,grlim ju i izlazimo iz bara ostavljajući
žamor iza sebe.
Odlazimo u šetnju na jednu od najtoplijih noći u godini.
Otpušta korzet i govori mi kako želi ići kući.
Vidim joj nelagodu u očima jer ne zna što ja želim.
Ljubim ju sa olakšanjem znajući da je "kući" mjesto na
koje oboje mislimo.
Oznake: Osobna
srijeda, 01.08.2018.
San...još jedan
Sanjao sam da te više nema i sivo stopalo gradskog neba
zgazilo je moju praznu glavu i razlilo je pločnicima.
Razbijenoga čela sva sam si pluća razderao.
Pokidao sam košulju i kožu sa grudi noktima koji su sada crni
i zapušteni kao i lišće koje po ivicama počinje da truli.
Jer,više ništa ne liči na tebe.
Tražim miris tvoga parfema a nema ga.
Umjesto topline tvoga daha za vrat mi puše hladnoća.
Miris tvoga tijela i ukus tvoje krvi prodaju dječaci,pred mrak,
po tamnim rubovima gradskih ulica.
A nema ih.
Razlivenu toplinu tvoje postelje vežu u čvorove sestre u bolnici.
Dezinficiraju smisao tvoga osmijeha iz čaše iz koje mi davaju
lijekove da te zaboravim.
A ja ih ne gutam,lažem im,svima.
Brišu sa novinama toplinu riječi koje si mi govorila.
Žele mi te svesti na priviđenje,tek trik koji si šizofreničari sami stvaraju.
Ako i odem,ponijeti ću i tebe sa sobom,jer sada si negdje nigdje,
negdje u oblicima moga sna i priviđenja,nigdje gdje te tražim.
Sve su kuće ocrnjene i ruševne,trule grane vire im kroz razbijene
prozore a ja trčim mračnim ulicama i vičem tvoje ime.
Ne želim si priznati da si ti moj limbo.
I da te neću pronaći.
Ostaću sam pod razbijenom svijetiljkom ove neokrećene sobe,
u bijeloj košulji stegnutoj na leđima dok će mi lijekovima izvrtati
stvarnost iz mene.
I sve lijepo će umrijeti sa tobom.
I svakog proljeća gradski krovovi dugo će plakati suzama
otopljenog snijega.
Jer vidjeli su nas,zagrljene.
Oznake: Osobna
