Prokleti mobitel je baš bio preglasan,glasnoća me je stresla.
Pogledah na njega,budilica kaže 5,25h,na tren nisam bio siguran
koji je uopće dan.
Sranje,rekoh si u bradu i poklopih ga jastukom.
Već odavno mi je to prva riječ ujutro.
Puno duže nego otkada je ona zalupila ulazna vrata iza sebe.
Otišla je ima već četiri mjeseca.
I bolje,i za mene i za nju.
Jer bolje je,a primjer sam tome,bez osmjeha nego sa grčem
na licu.Snovi i stvarnost nisu isto.
Ona je sanjala kućicu u cvijeću,dvoje klinaca koje će razvoziti
na odbojku,tenis i kojekuda,maltezera koji sere po dvorištu
i laje na poštare pa da se onda svi smijemo tim sranjima...
Ja nisam sanjao-ništa.
Kada je dobra noć.
Kada nije dobra,poput ove,imao sam more.
Noćas sam bio zatvoren u prostoriji bez vrata i prozora
ničega nema unutra samo goli zidovi a ogromna betonska kugla
me je jurila po prostoriji dok sam ja mahnito bježao.
Zapravo,najstrašniji dio te more mi je bio onaj osjećaj
kada sam shvatio da ću se u jednom trenutku umoriti,
usporiti,i da sam tada-pregažen,zgnječen.
Srećom je zazvonio prokleti Xiaomi.
Ne znam zašto ovo uopće pišem,iz dosade valjda,jer sam
duboko svjestan da će ono što u mojoj ludoj glavi ima
ogromne proporcije biti svedeno na banalnosti napisane
priče koju će namjernik pročitati i nastaviti živjeti svoj
jadni život,no,za razliku od onih koji svoja iskustva čuvaju
za sebe,smatrajući to nekom svojom posebnošću,ja samo
želim isprazniti trulež kojom si svakodnevno punim glavu.
Umor mi se objesio kukama za podočnjake.
Možda da popijem još jedan Xanax,da me izravna.
Agitacija,nemir,napetost,govore mi sveznadari.
Mogu živjeti s tim.
Ustajem iz kreveta.
Javljam da sam bolestan i da neću doći na posao.
Umjesto doručka povlačim Edradour iz boce.Cask strenght.
Trgnula me je zvonjava mobitela.
Sedam je ujutro,tko sada zove,mamicu mu,pomislih.
Poskočio sam,više iznenađen nego uplašen.
Nekako je završio na parketu,ispod kreveta.
Napipao sam ga i pogledao prašnjavi ekran.
Žena sa kojom sam prethodnih dva-tri mjeseca održavao
sexualne odnose.
Vanjska je.Samo to još ne zna.
Nisam joj rekao,ne umijem da dam razumno objašnjenje.
Shvatititi će i sama nakon još kojeg ignoriranja,nadam se.
Palim radio na noćnom ormariću..sviraju Arctic Monkeys.
"Why´d you only call me when you´re high..."
Ustajem sa poda i prilazim prozoru.
Stavljam whisky na prozorsko okno,nalaktio sam se i gledam
na cestu.Gledam ljude sa visine.Kako ironično.
Neki kopaju po kontenjerima,neki žure,neki samo stoje.
Pljujem na pod i pratim pljuvačku na putu do pločnika.
Šest katova je smrtonosna visina,pomislih.
Potegnuh iz flaše razmišljajući da li je beton dovoljno tvrd.
Za moju ludu glavu.
Post je objavljen 16.08.2018. u 09:24 sati.