the invisible man
utorak, 18.12.2018.
Jessica Jones
Ispričati ću vam priču.
To volim,vjerovatno iz razloga koji bi,oni koji me poznaju,nazvali
nečastivima.
Prirodno sam lijen i indeferentan prema bilo kojim zadacima
koje zbog ovih ili onih razloga moram obaviti,do pataloških
razina da je nekada lakše natjerati zid da nešto napravi nego
mene da se pomaknem ako ne želim.
Ono što trebam,i želim,zapišem u mobitel kao podsjetnik i više
ne brinite,riješeno je.
Pravila su jednostavna,nije zapisano-ne moram.
I ovaj blog je prvobitno bio zamišljen kao moje okretanje samom
sebi.Moja mučna,i mračna,korespodencija sa samim sobom.
Čudnim putevima gospodnjim,koje nisam nikako kontrolirao
a niti sam se želio time zamarati,ova stranica je pronašla put
do nekih ljudi koji s vremena na vrijeme bace oko na nju.
Kome milo kome drago.
Naime,ne osjećam baš niti empatiju niti se ljutim ako netko smatra
da bi nešto u ovim tekstovima trebalo nadodati,ispraviti ili slično.
Ili ako netko želi savjetovati mi nešto ili pokuditi me zbog napisanoga.
S jedne točke to je i logično jerbo znam biti,neke su govorile,hebeno
narcisoidni prasac,vjerujem kao i svi koji se obraćaju svijetu na
sličan način,a sa druge strane,mnogo bitnije i točnije,ovo je samo
moj pokušaj da,kako je netko jednom lijepo napisao,"ovome životu
tek pronađem smisao i lijek".
Danas,vjerujte,ne želim pisati o niti jednoj specifičnoj temi.
Sjedim u fotelji,ispred mene je moj prostrani Lenovo a na stolu
na pola ispijena čašica omiljenog Glendronacha.
Jedna draga blogerica me je pokudila za dugu stanku pa ću napisati
koji redak,razbacanim mislima popunjavati ću bijeli ekran.
Moje je mišljenje da su životne borbe jedine borbe u kojima ne
možete dezertirati.Ja na život gledam kao na crtu razdvajanja
između mene i onoga čime me život napada.
Doslovno sam zadnja osoba koja bi trebala okolo dijeliti životne
lekcije,ali ne mogu se oteti dojmu da čovjek stalno treba pokušavati
pobijeđivati u tim bitkama,i ako pokušava dajući sve od sebe,već
je pobijedio.Jednoga dana čemo i tako svi umrijeti i za sav taj naš
trud neće biti nikakve nagrade osim saznanja da je naš omjer pobjeda
i poraza-pozitivan.Meni to zvuči u redu.
Ako ste sinoć u kasne ponoćne sate na prašnjavim ulicama jednoga
velegrada vidjeli tipa u plavim Asicsicama,crvenoj trenirci i sivoj
majici sa kapuljačom kako trči kao da ga vrazi gone možda smo
se i sreli.Temperatura je bila malo ispod ništice i ulice su bile obavijene
sumaglicom koja je svemu davala intimniji štih.
Mislim,mrzim trčati.Baš mrzim.
Prazno mlačenje slame,priznajem.Nogomet da ali ovo nije za mene.
Ali,baš zato trčim.
Glazba u slušalicama i narukvica koja mjeri rezultate na ruci.
Cilj je uvijek isti,pobijediti sebe.
Glazba se stišala jer je netko poslao poruku.Ne stajući provjeravam
na narukvici.Poruka je kratka i jezgrovita.Prijateljica.Jedna od rijetkih
sa kojom mi je iznimno lako komunicirati.
Ne glumimo,ne izmišljamo toplu vodu i zato trajemo.
Komuniciramo jasno i jezgrovito.
Pisalo je..."imam ga".
Nasmiješio sam se,onako smrznut,znojan i umoran.
Ima strip Jessice Jones kojega tražim mjesecima,i napokon mi
je stigao.Dodajem gas lakše nego ikada,čini mi se u trenutku.
Jessica Jones je stripovska heroina koju obožavam otkada znam
za stripove,jedini super junak kojega cijenim i priznajem.
Da.
Valjda sam jedini muškarac kojemu je super heroj žena.
Ona je valjda i jedan od razloga zašto trčim,guram sebe uvijek naprijed
i ne priznajem predaju kao pojam.
Jessica nije stvorena za heroja,ja nisam za trčanje.
Nisam stvoren za sklekove,bildanje i boksačke rukavice,nisam rođen
niti da trajem.Morao sam se učiniti takvim,baš kao i ona.
S vremenom te nije briga za ništa nego samo ustraješ u svemu
što radiš.Želiš li preživjeti?Moraš ustrajati.
Jessica zna.
Oboje ne želimo biti hebeni kraljevi đungle.
Ali ako teba,ne saginjemo se.Naprotiv.
Postati brz,snažan ili hrabar je teško.
Postati bolji od sebe je iznimno teško.
Zbog toga su nam često potrebni heroji dok to ne postanemo sami sebi.
Opirem se idealima,masama i dogmama ali sam svjestan koristi koju
iz istih možemo izvući.
Svjestan sam da u tome "guranju sebe" nekada radim i nešto što je za
mene štetno kao nadu da će mi to jednom ipak koristiti.
Nekada me bole leđa i jedva hodam ali plivanje ne izbjegavam.
Mislim,u mobitelu je.
Još jedan sprint,još jedan okret,jedan zaveslaj ili jedna runda nešto
je što me konstantno gura naprijed.Još,još,još.
Ne želim ništa završiti mlitavim usporavanjem,cilj je uvijek u trku
pokidati zamišljenu traku između cilja i sebe.
Ironija je u svemu tome da se nakon toga osjećam jačim iako mi
se tijelo raspada od umora i bolova,umorno od evolucijske signalizacije
da stanem,usporim,i sačuvam si život.
Ali,ne želim tako.
Ne želim život u kojem sam se čuvao.
Želim napraviti stvari na svoj način.
Baš kao Jessica.
Oznake: Osobno
četvrtak, 01.11.2018.
Kojim putem?
Relativno sam sretan i ne treba mi ništa.
Niti tražim ništa,niti išta želim.
Ne treba mi čestitati rođendan,poželjeti sreću ili dobro jutro.
Nakon dugo vremena kraj mene je Danči.Došao je na godišnji
i ostaje neko vrijeme.Svako jutro dok hodamo centrom prolazimo
kroz zamračeni prolaz.Oboje promatramo igru svijetla i sjene
na visokom stropu.Buka postaje prigušena a crvena svjetla
tramvaja postaju sve neprepoznatljivija.Toliko smo puta prošli
ovim putem da sada već razlikujem gitariste koji sviraju ispod
prljavih gornjogradskih izloga.Sjede na hladnom betonu,ispred
njih prazna kartonska kutija a kraj nje prazna kutija Chesterffielda.
"Daj neku veseliju,kompa"kažem mu dok guram dvadeseticu u
kartonsku kutiju.Zasviraše "Girls like you" od Maroona 5.
Nekoliko metara od nas dvije studentice se hihoću i mrdaju
tijela u ritmu gitare.
Gledam Dančija.
Očito se i danas muči sa pitanjem koje ga muči već odavna.
Treba li nastaviti istim putem?Ili se vratiti doma?
Ima li sve ovo uopće smisla?Dom je dom.Sve teže prolazi ovaj
svoj križni put.Muči ga i kičma a i zglobovi."Jebeš lovu kad ode zdravlje"
znao mi je govoriti preko telefona.Nisam nikad obilovao niti jednim
pa ne znam koliko je u pravu,valjda.Tako on kaže.
Od prolaza do pakla,zatvoreni krug.I lice mu je dobilo boricu više
nego moje.I tijelo mu pomalo otkazuje.Govori mi svoje zapetljane
misli i slutnje koje mu se roje pred očima.Necenzurirane,čudne
i neumivene misli.Teško je pronaći početak u našem zapetljanom
klupku života.A ne mogu reći da se nisam trudio.
Glavnu ulogu u životima i tako smo dobili slučajno.Vjerujem da niti
on ne zna da li zbog toga trebamo biti zahvalni ili kivni.
Kome uopće biti zahvalan?
Kome biti zahvalan za ranojutarnja ustajanja,izgubljene bitke koje
nisi sam niti birao,kome biti zahvalan za osjećaj ili gađenja ili
ravnodušnosti kada gledaš odraz sebe ili odraz svijeta u prljavom
izlogu?Kome biti zahvalanšto još imaš snove?Želje?
Ne želim Dančiju da postane još jedan nevidljivi stanovnik ovoga
grada koji svakog jutra izlazi polumračnih haustora dok mu caklinu
nagriza tuga i nemoć.
Uprkos svemu što ga je snašlo i što je prošao,on još uvijek sanja.
Iako ne zna odakle dolaze ti snovi i taj lelujavi osjećaj razuma i sreće.
Dodir je lagan pout majčine ruke koja te dotakne po licu i probudiš se.
Neki davni zaboravljeni osjećaj.
Često mi govori o tome dok zajedno raspetljavamo čvorove naših života.
Ponekada dolazimo i do niti koje u stvari niti jedno od nas ne razumije.
Tada zastane.
Jesensko sunce mu lagano osvijetli bore i one postanu veće a njegov
pogled zabrinutiji i mračniji.
Nas dvojica,vječnih drugara,skupa se borimo protiv uznemirenosti,protiv
sistema i protiv samoće.Ispred prljavih izloga pijemo whishy iz naših
metalnih bočica.U polumračnom prolazu svijetle naši snovi i žar
Dančijeve cigarete.
Oznake: Osobno
ponedjeljak, 01.10.2018.
Trenutak u vremenu
Sjedi mi u krilu,glave naslonjene na moje lijevo rame.
Slušam kako kuca tvoje ludo srce,šapuće mi.
Osjećam toplinu njenoga daha na vratu.
U nosnicama osjećam Orbit.
Njen dah mi prodire kroz naježenu kožu i govori mi
da je sada sve u redu.
Moja glava je izgubljena u njenoj dugoj crnoj kosi a moje
misli su fokusirane na samo jednu točku.
Moje misli su usmjerene na nju.
U moru njezine raspletene kose pogubio sam svoj razum.
O čemu razmišljaš,upita me,ne odvajajući usnice od moga
vrata.Naježio sam se.
O ničemu,jebi ga,kratko joj odgovaram,lijep osjećaj.
Slagao sam joj.
Zaista mi je bilo teško objasniti joj o čemu razmišljam,činilo
mi se nemogućim.Niti sada mi nije ništa lakše opisati
taj osjećaj koji me preplavio.Čudan koktel emocija,želje,
tišine,čežnje i nirvane.
Razmišljao sam o nama,o životu i prolaznosti,razmišljao
sam o tome kako je to osoba kraj koje želim-umrijeti.
Čvrsto sam ju zagrlio.
Bez riječi.
Riječima kvarim tišine.
Oznake: Osobno
subota, 01.09.2018.
Pismo
Otvoreno pismo autoru priručnika
"Kako biti sretan sam sa sobom."
Poštovani gospodine,nakon što sam nakon dugo odgađanja
ipak odlučio pročitati vaš priručnik jednostavno Vam moram
postaviti nekoliko pitanja na koje bih želio dobiti Vaše odgovore.
Naglašavate da sami moramo birati što je dobro a što loše za nas
same a ja ne mogu izabrati sam niti boju niti dužinu traperica.
Kako si postaviti ciljeve i odrediti listu prioriteta dok satima tražim
ključeve od auta?
Govorite da treba biti jasno fiksiran na ono danas a ja po cijele dane
mislim na ono što mi se dogodilo jučer,na one nepravde koje sam
doživljavao i koje ću,kladim se,opet doživljavati?
Stalno naglašavate da je vrlo važno održavati fokus,unutrašnji
mir i duboko disati ako smo nervozni a ja cijeli dan psujem jer
su mi se omiljene čarape rasparile i jednoj nema niti traga ni glasa?
Održavanje mira i balansa?
Živite li vi u Hrvatskoj 2018 godine,gospodine?
Kako,recite mi?
Kažete,citiram, trebate naći balans u odnosima sa drugim ljudima
te biti otvoren za vezu sa njima.
Prvo mi pomozite da se uopće konektiram sa samim sobom.
Posebno se potcrtali tezu da trebamo promijeniti svoje negativno
razmišljanje i ponašanje ali ja vas zaista moram pitati na koji
jebeni način ću sve to promijeniti kada niti jedna vaša teza uopće
nije jasno objašnjena.Ma,žali bože i tih 9,90 kuna.
Nadam se da ćete odgovoriti na ovo moje pismo.
Hvala
Oznake: Osobno
petak, 24.08.2018.
Putovanja
Vrela je gradska noć,u daljini jasno čujem vrisku tinejđera koji su zauzeli
klupice u parku točno nasuprot njene zgrade.
Ključ od ulaza u haustor imam.Lift ne radi,moram do petoga pješice.
Zvonim.Ona mi otvara vrata,sva nasmiješena,našminkana
taman dovoljno da ne prijeđe tanku liniju koja razdvaja
zavođenje od sve je na prodaju.
Prije nego što uđem u boravak,u maniri brižne supruge i dame,skida sa
sebe ogrtač i uzima sa vješalice crveni brus,čipkane tange i haltere
sa nekim rozim mašnicama.Miris čednosti iz prostranog stana rastjerava
Guerlainom Le Bouquetom.
Meni Guerlain miriše na Palmolive sapun.
Nakon sexa pali cigaretu i pokriva se izgužvanom plahtom do grudi.
Priča mi o svojem životu,kako je preživjela domovinski rat i kako je
igrom sudbine upoznala zakonitoga.
Trudim se zadržati pažnju dok govori.Nije mi lako ali želim.
Slušam priče o prvim problemima,svađama i odlascima k njenim
roditeljima,njegovim nagovaranjima da se ipak vrati i o novim počecima.
Gruntam si u pozadini gdje sa ja tu uklapam.
Brzo zaključujem,ne uklapam.
Ona leži na njegovoj starni kreveta,ja na njezinoj.
Lakše mi je tako,govori mi dok mi gricka uho.
Nekoliko minuta me samo gleda i šuti.
Ne znam na što misli ali niti ne pitam.
Gaseći cigaretu psuje njegova odsustva i odlaske u daleke afričke zemlje.
Vrhovima svojih dugih svjetlucavih noktiju povlači paralele niz moj trbuh
i na njemu odmah ostavlja poljupce pod kojima uzdišem.
Indentičan nam je gotovo svaki susret.
Ja ne psujem njegove terene.
Ujutro mi sprema doručak po mojoj želji,najčešće gola ili barem polugola
pomaže mi da se obučem na odlasku.Voli mi zavezati pertle.
Cijelo vrijeme me prekriva poljupcima.
Traži me da joj obećam da ću opet doći.
Kada osjeti da se lomim na žličicu mi ulijeva nadu i snagu.
A ja ne znam na čemu sam i ima li sve ovo smisla.
Ili ga niti ne treba biti.
Kada joj se muž vrati opet ću provoditi noći sa svojim sranjima.
Na posao ću dolaziti ipak bolje naspavan i provoditi noći u birtijama.
Na netu ću uz Pornhub tražiti inspiraciju za ulogu lutka na napuhavanje
koju ću igrati istu večer kada joj zakoniti ponovno odleti sa Tuđmana.
Biti ću joj nadomjestak nesretnih ljubavi a ona meni nada na samrti
da ljubav možda ipak postoji.
Oznake: Osobno
