the invisible man
četvrtak, 01.11.2018.
Kojim putem?
Relativno sam sretan i ne treba mi ništa.
Niti tražim ništa,niti išta želim.
Ne treba mi čestitati rođendan,poželjeti sreću ili dobro jutro.
Nakon dugo vremena kraj mene je Danči.Došao je na godišnji
i ostaje neko vrijeme.Svako jutro dok hodamo centrom prolazimo
kroz zamračeni prolaz.Oboje promatramo igru svijetla i sjene
na visokom stropu.Buka postaje prigušena a crvena svjetla
tramvaja postaju sve neprepoznatljivija.Toliko smo puta prošli
ovim putem da sada već razlikujem gitariste koji sviraju ispod
prljavih gornjogradskih izloga.Sjede na hladnom betonu,ispred
njih prazna kartonska kutija a kraj nje prazna kutija Chesterffielda.
"Daj neku veseliju,kompa"kažem mu dok guram dvadeseticu u
kartonsku kutiju.Zasviraše "Girls like you" od Maroona 5.
Nekoliko metara od nas dvije studentice se hihoću i mrdaju
tijela u ritmu gitare.
Gledam Dančija.
Očito se i danas muči sa pitanjem koje ga muči već odavna.
Treba li nastaviti istim putem?Ili se vratiti doma?
Ima li sve ovo uopće smisla?Dom je dom.Sve teže prolazi ovaj
svoj križni put.Muči ga i kičma a i zglobovi."Jebeš lovu kad ode zdravlje"
znao mi je govoriti preko telefona.Nisam nikad obilovao niti jednim
pa ne znam koliko je u pravu,valjda.Tako on kaže.
Od prolaza do pakla,zatvoreni krug.I lice mu je dobilo boricu više
nego moje.I tijelo mu pomalo otkazuje.Govori mi svoje zapetljane
misli i slutnje koje mu se roje pred očima.Necenzurirane,čudne
i neumivene misli.Teško je pronaći početak u našem zapetljanom
klupku života.A ne mogu reći da se nisam trudio.
Glavnu ulogu u životima i tako smo dobili slučajno.Vjerujem da niti
on ne zna da li zbog toga trebamo biti zahvalni ili kivni.
Kome uopće biti zahvalan?
Kome biti zahvalan za ranojutarnja ustajanja,izgubljene bitke koje
nisi sam niti birao,kome biti zahvalan za osjećaj ili gađenja ili
ravnodušnosti kada gledaš odraz sebe ili odraz svijeta u prljavom
izlogu?Kome biti zahvalanšto još imaš snove?Želje?
Ne želim Dančiju da postane još jedan nevidljivi stanovnik ovoga
grada koji svakog jutra izlazi polumračnih haustora dok mu caklinu
nagriza tuga i nemoć.
Uprkos svemu što ga je snašlo i što je prošao,on još uvijek sanja.
Iako ne zna odakle dolaze ti snovi i taj lelujavi osjećaj razuma i sreće.
Dodir je lagan pout majčine ruke koja te dotakne po licu i probudiš se.
Neki davni zaboravljeni osjećaj.
Često mi govori o tome dok zajedno raspetljavamo čvorove naših života.
Ponekada dolazimo i do niti koje u stvari niti jedno od nas ne razumije.
Tada zastane.
Jesensko sunce mu lagano osvijetli bore i one postanu veće a njegov
pogled zabrinutiji i mračniji.
Nas dvojica,vječnih drugara,skupa se borimo protiv uznemirenosti,protiv
sistema i protiv samoće.Ispred prljavih izloga pijemo whishy iz naših
metalnih bočica.U polumračnom prolazu svijetle naši snovi i žar
Dančijeve cigarete.
Oznake: Osobno
