the invisible man
ponedjeljak, 01.10.2018.
Trenutak u vremenu
Sjedi mi u krilu,glave naslonjene na moje lijevo rame.
Slušam kako kuca tvoje ludo srce,šapuće mi.
Osjećam toplinu njenoga daha na vratu.
U nosnicama osjećam Orbit.
Njen dah mi prodire kroz naježenu kožu i govori mi
da je sada sve u redu.
Moja glava je izgubljena u njenoj dugoj crnoj kosi a moje
misli su fokusirane na samo jednu točku.
Moje misli su usmjerene na nju.
U moru njezine raspletene kose pogubio sam svoj razum.
O čemu razmišljaš,upita me,ne odvajajući usnice od moga
vrata.Naježio sam se.
O ničemu,jebi ga,kratko joj odgovaram,lijep osjećaj.
Slagao sam joj.
Zaista mi je bilo teško objasniti joj o čemu razmišljam,činilo
mi se nemogućim.Niti sada mi nije ništa lakše opisati
taj osjećaj koji me preplavio.Čudan koktel emocija,želje,
tišine,čežnje i nirvane.
Razmišljao sam o nama,o životu i prolaznosti,razmišljao
sam o tome kako je to osoba kraj koje želim-umrijeti.
Čvrsto sam ju zagrlio.
Bez riječi.
Riječima kvarim tišine.
Oznake: Osobno
