Ispričati ću vam priču.
To volim,vjerovatno iz razloga koji bi,oni koji me poznaju,nazvali
nečastivima.
Prirodno sam lijen i indeferentan prema bilo kojim zadacima
koje zbog ovih ili onih razloga moram obaviti,do pataloških
razina da je nekada lakše natjerati zid da nešto napravi nego
mene da se pomaknem ako ne želim.
Ono što trebam,i želim,zapišem u mobitel kao podsjetnik i više
ne brinite,riješeno je.
Pravila su jednostavna,nije zapisano-ne moram.
I ovaj blog je prvobitno bio zamišljen kao moje okretanje samom
sebi.Moja mučna,i mračna,korespodencija sa samim sobom.
Čudnim putevima gospodnjim,koje nisam nikako kontrolirao
a niti sam se želio time zamarati,ova stranica je pronašla put
do nekih ljudi koji s vremena na vrijeme bace oko na nju.
Kome milo kome drago.
Naime,ne osjećam baš niti empatiju niti se ljutim ako netko smatra
da bi nešto u ovim tekstovima trebalo nadodati,ispraviti ili slično.
Ili ako netko želi savjetovati mi nešto ili pokuditi me zbog napisanoga.
S jedne točke to je i logično jerbo znam biti,neke su govorile,hebeno
narcisoidni prasac,vjerujem kao i svi koji se obraćaju svijetu na
sličan način,a sa druge strane,mnogo bitnije i točnije,ovo je samo
moj pokušaj da,kako je netko jednom lijepo napisao,"ovome životu
tek pronađem smisao i lijek".
Danas,vjerujte,ne želim pisati o niti jednoj specifičnoj temi.
Sjedim u fotelji,ispred mene je moj prostrani Lenovo a na stolu
na pola ispijena čašica omiljenog Glendronacha.
Jedna draga blogerica me je pokudila za dugu stanku pa ću napisati
koji redak,razbacanim mislima popunjavati ću bijeli ekran.
Moje je mišljenje da su životne borbe jedine borbe u kojima ne
možete dezertirati.Ja na život gledam kao na crtu razdvajanja
između mene i onoga čime me život napada.
Doslovno sam zadnja osoba koja bi trebala okolo dijeliti životne
lekcije,ali ne mogu se oteti dojmu da čovjek stalno treba pokušavati
pobijeđivati u tim bitkama,i ako pokušava dajući sve od sebe,već
je pobijedio.Jednoga dana čemo i tako svi umrijeti i za sav taj naš
trud neće biti nikakve nagrade osim saznanja da je naš omjer pobjeda
i poraza-pozitivan.Meni to zvuči u redu.
Ako ste sinoć u kasne ponoćne sate na prašnjavim ulicama jednoga
velegrada vidjeli tipa u plavim Asicsicama,crvenoj trenirci i sivoj
majici sa kapuljačom kako trči kao da ga vrazi gone možda smo
se i sreli.Temperatura je bila malo ispod ništice i ulice su bile obavijene
sumaglicom koja je svemu davala intimniji štih.
Mislim,mrzim trčati.Baš mrzim.
Prazno mlačenje slame,priznajem.Nogomet da ali ovo nije za mene.
Ali,baš zato trčim.
Glazba u slušalicama i narukvica koja mjeri rezultate na ruci.
Cilj je uvijek isti,pobijediti sebe.
Glazba se stišala jer je netko poslao poruku.Ne stajući provjeravam
na narukvici.Poruka je kratka i jezgrovita.Prijateljica.Jedna od rijetkih
sa kojom mi je iznimno lako komunicirati.
Ne glumimo,ne izmišljamo toplu vodu i zato trajemo.
Komuniciramo jasno i jezgrovito.
Pisalo je..."imam ga".
Nasmiješio sam se,onako smrznut,znojan i umoran.
Ima strip Jessice Jones kojega tražim mjesecima,i napokon mi
je stigao.Dodajem gas lakše nego ikada,čini mi se u trenutku.
Jessica Jones je stripovska heroina koju obožavam otkada znam
za stripove,jedini super junak kojega cijenim i priznajem.
Da.
Valjda sam jedini muškarac kojemu je super heroj žena.
Ona je valjda i jedan od razloga zašto trčim,guram sebe uvijek naprijed
i ne priznajem predaju kao pojam.
Jessica nije stvorena za heroja,ja nisam za trčanje.
Nisam stvoren za sklekove,bildanje i boksačke rukavice,nisam rođen
niti da trajem.Morao sam se učiniti takvim,baš kao i ona.
S vremenom te nije briga za ništa nego samo ustraješ u svemu
što radiš.Želiš li preživjeti?Moraš ustrajati.
Jessica zna.
Oboje ne želimo biti hebeni kraljevi đungle.
Ali ako teba,ne saginjemo se.Naprotiv.
Postati brz,snažan ili hrabar je teško.
Postati bolji od sebe je iznimno teško.
Zbog toga su nam često potrebni heroji dok to ne postanemo sami sebi.
Opirem se idealima,masama i dogmama ali sam svjestan koristi koju
iz istih možemo izvući.
Svjestan sam da u tome "guranju sebe" nekada radim i nešto što je za
mene štetno kao nadu da će mi to jednom ipak koristiti.
Nekada me bole leđa i jedva hodam ali plivanje ne izbjegavam.
Mislim,u mobitelu je.
Još jedan sprint,još jedan okret,jedan zaveslaj ili jedna runda nešto
je što me konstantno gura naprijed.Još,još,još.
Ne želim ništa završiti mlitavim usporavanjem,cilj je uvijek u trku
pokidati zamišljenu traku između cilja i sebe.
Ironija je u svemu tome da se nakon toga osjećam jačim iako mi
se tijelo raspada od umora i bolova,umorno od evolucijske signalizacije
da stanem,usporim,i sačuvam si život.
Ali,ne želim tako.
Ne želim život u kojem sam se čuvao.
Želim napraviti stvari na svoj način.
Baš kao Jessica.
Post je objavljen 18.12.2018. u 16:31 sati.