the invisible man
srijeda, 01.08.2018.
San...još jedan
Sanjao sam da te više nema i sivo stopalo gradskog neba
zgazilo je moju praznu glavu i razlilo je pločnicima.
Razbijenoga čela sva sam si pluća razderao.
Pokidao sam košulju i kožu sa grudi noktima koji su sada crni
i zapušteni kao i lišće koje po ivicama počinje da truli.
Jer,više ništa ne liči na tebe.
Tražim miris tvoga parfema a nema ga.
Umjesto topline tvoga daha za vrat mi puše hladnoća.
Miris tvoga tijela i ukus tvoje krvi prodaju dječaci,pred mrak,
po tamnim rubovima gradskih ulica.
A nema ih.
Razlivenu toplinu tvoje postelje vežu u čvorove sestre u bolnici.
Dezinficiraju smisao tvoga osmijeha iz čaše iz koje mi davaju
lijekove da te zaboravim.
A ja ih ne gutam,lažem im,svima.
Brišu sa novinama toplinu riječi koje si mi govorila.
Žele mi te svesti na priviđenje,tek trik koji si šizofreničari sami stvaraju.
Ako i odem,ponijeti ću i tebe sa sobom,jer sada si negdje nigdje,
negdje u oblicima moga sna i priviđenja,nigdje gdje te tražim.
Sve su kuće ocrnjene i ruševne,trule grane vire im kroz razbijene
prozore a ja trčim mračnim ulicama i vičem tvoje ime.
Ne želim si priznati da si ti moj limbo.
I da te neću pronaći.
Ostaću sam pod razbijenom svijetiljkom ove neokrećene sobe,
u bijeloj košulji stegnutoj na leđima dok će mi lijekovima izvrtati
stvarnost iz mene.
I sve lijepo će umrijeti sa tobom.
I svakog proljeća gradski krovovi dugo će plakati suzama
otopljenog snijega.
Jer vidjeli su nas,zagrljene.
Oznake: Osobna
