the invisible man
ponedjeljak, 04.03.2019.
Sensizlik
Neki dan sam u nekoj pripizdini na jednom zidu vidio
jedan sjajan grafit koji me je poprilično zamislio,
podsjetio me na neke stvari koje sam prošao u životu.
Ili sam barem mislio da jesam prošao.
Pisalo je..."Kako ćeš znati ako budem šutio"
Razmišljao sam danas o jednoj ženi,ženi koja je
suprotnost ne samo drugim ženama nego i samoj sebi.
Ženi koja je mogla biti istovremeno najhladnija i najsurovija
osoba koju poznaješ,ženi koja je znala rušiti ljudima snove
koristeći samo par riječi,a u isto vrijeme,nitko nije znao
da vjeruje više u ljude od nje i nitko nije znao da voli više
od nje.Njen osmijeh je uvijek bio tu,ali nisam ju baš često
viđao sretnu.Bila je tako jednostavna a krajnje komplicirana.
Bila je to jedina osoba koju sam želio nazvati u gluho doba
noći kada su me budile moje more,čak i onda kada su
druge žene spavale kraj mene.
Da se ne lažemo,u pjesama u kojima sam pronalazio
nju često sam dočekivao zore i praznih đepova i praznih čaša.
Bila je luda,jedinstvena i posebna.
Nepopravljiva,ravnodušna i osjećajna.
Posebna.
Smijehom je sakrivala strah,ponosom slabost.
Bila je netko tko ne zna ostati.Predosjećao sam to.
Od prvog njenog poljupca.I nije ostala,nikada.
Baš sam ju volio.I ona je mene voljela.
U turskom jeziku postoji ta jedna predivna riječ,
riječ koje nema niti u jednom drugom jeziku pa ću malo
improvizirati sa njenim točnim prevođenjem.
"Sensizlik" označava nedostajanje jedne konkretne osobe,
odsutnost jednog čovjeka ili jedne žene.
Stanje koje bi bilo najlakše prevesti kao "bez tebe".
Nije to samoća,nije to niti usamljenost,nije to niti nedostajanje.
Nego jednostavno biti bez te osobe.
"Beztebnost" bi bio nekakav moj prijevod.
To je moja dijagnoza.
"Beztebnost",savršena uz šutnju.
Oznake: Osobna
srijeda, 06.02.2019.
O prošlosti
Zar samo meni to ide na živce?
Te priče kako je nekad bilo bolje,bolje se
živjelo,putovalo i uživalo u životnim radostima.
Kada nije bilo kabelskih televizija i mobitela,kada smo
nabijali poluispuhane nogometne lopte ispod školskih
prozora,kada smo kao djeca najnormalnije hodali po
kvartovima sa lončakama i maskirnim prslucima,a ne igrali
Nintedo i tetris iza zaključanih vrata,kada se išlo po vodu
na bunar preko gnijezda bisnih pčela,kada se ratovalo
šprihericama i puhaljkama a ne dronovima,kada nije bilo
cijepiva niti lijekova pa smo čudno odjevene žene znali
spaljivati na lomači jer su prokleto selo....Takve stvari.
Glorificiranje prošlosti kao da je uvijek prikriveno leglo
izgovora za neuspjehe u sadašnjosti.
To je sustav psihološke obrane koji ima gotovo pa fizičku
mehaniku,jer,ako gledate unatrag,izbjegli ste ono s čim
se ne želite ili ne možete suočiti.
Ali,ima u tome sustavu još nešto,a to je izbjegavanje straha
od neizvjesnosti i možebitnog neuspjeha.
Ljepota prošlosti je u njezinoj svršenosti.
Ono što je bilo zauvijek će ostati dobro,ne traži truda i ne
donosi rizik.Ono što se događa ovdje i sada ne samo da
ne garantira uspjeh nego se bahati i traži angažman.
Svaki sutrašnji neuspjeh pitati će vas što ste učinili danas
da ishod bude drugačiji i bolji.
Svi to ponekada radimo,naravno,ja napose,kao što svi
radimo sve što je lako.Ili lakše.
Slušam Eagles i njihov Hotel California a pljujem po Kanyeu
Westu,sjetno spominjem vrijeme kada su svi znali tko su
Pam Grier i Alfredo Di Stefano,nedostaju mi dani kada sam
mogao ući u videoteku i posuditi Američkog ninju sa
Michaelom Dudikoffom,ma nedostaju mi dani kada su na
svakome uglu postojale videoteke.
Ali...to je lijeno i nezdravo.
Uvijek je sve najbolje sad.
Sve što živi ili postoji sad može postati dobro ili već jest,
uključujući i naše živote i ono što volimo.
Inače nam ostaju samo adolescenske uspomene i sjeta
svaki put kad se srcu oglasi Opća opasnost.
"...bili smo jednom najbolji,o nama su priče pričali..."
Oznake: Osobna
subota, 05.01.2019.
Ovan
Govorila mi je da sam prezahtjevan i pretvrdoglav,kao da
je od Ovna i moguće očekivati išta drugo.
Govorila mi je da sam zaboravan i jak na riječima.
Uopće ne razumijevši koliko su zapravo riječi moja dijela.
Kada god bih je sreo mogao sam joj napisati pjesmu,riječi
su same izlazile i nisam ih mogao kontrolirati.
Za njom su jurcali kojekakvi,ovi i oni,stranci sa bijesnim
autima,sanjari,lovatori i vucibatine.
Eto,ja nikada neću biti dio čopora.
Gdje nas je više od dvoje,ispadam.
Nisam dovoljno uporan,rekla je jednom prilikom.
Ne shvaćajući da nema veće upornosti nego ostati
nepomičan i nijem pred njenom ljepotom.
Ti što su je jurili,i ti što je jure,stizaće ju,tu i tamo.
Ali će im ona jednako uzmicati.
Ja je neću stići ali ju neću niti gubiti.
Imam je u snovima,sliku joj nosim je u novčaniku
a od tamo mi nigdje ne može pobjeći.
Sve dok je sam ne pustim.
Ona niti ne zna koliko je zapravo Ovnova.
Oznake: Osobna
subota, 01.12.2018.
Iskreno
Želite li da čujete priču o nama samima?
Zadovoljeni ste osrednjošću,fast foodom,dijeljenju savjeta naokolo
tim više jer vas oni ne obavezuju da se suštinski promjenite?
Da budem jasan svakome tko ovo pročita,čovjek kao biće,zao je
u svome korijenu.Gotovo sam siguran da nije niti potekao od
Boga jer istoga poredimo sa "savršenstvom" i "besmrtnošću"
a s obzirom da nitko još nije vidio kako izgleda savršenstvo
i besmrtnost,svi ljudi streme nekoj vrsti lagodnosti pa i po
cijenu nesavršenstva i u krajnjoj ruci i nečije smrtnosti.
Cilj opravdava sredstvo,rekao bi čovjek.
Ljudi ne razumiju da je cijeli život u stvari jedno veliko...suzdržavanje.
Svi ljudi imaju neke ciljeve,želje,snove i planove...gladan i žedan ima
cilj da nešto pojede i popije,siromašan da se obuče i ugrije,čovjek
zamišlja da je sa osobom koja ga niti ne primjećuje,sanjate neke
nemoguće realizirane snove i jednostavno čovjek prije ili kasnije
osjeti neku vrstu beznadežnosti.
No,koga briga.
Kreneš linijom manjeg otpora,ideš linijom ne talasaj,živiš
za neka skrivena sitna zadovoljstva i svoje fetishe,šetaš psa,
kupiš mačku ili otvoriš blog pa laprdaš gluposti.
Što više instant zadovoljstva to bolje,dok tek u rijetkim induviduama
čuješ glas razuma i ponosa,vidiš ljudskost u očima.
Najlakše se je utopiti u masu ali još je gore kada ljudi utopljeni
u masi izviru iz nje i hvale se svojim razmišljanjima,pogrešnim
idealima i djelima.A svijet je krcat takvima.
Što je riješenje ovoga rebusa?
Kako odvojiti žito od kukolja?
Ne znam...trudim se pronaći nešto lijepo,nešto vrijedno i nedam tome
da izvjetri,da se zaboravi,Nešto što se ne smije izbiti drugim klinom.
Naučih da nije sve što prija čovjeku nužno i dobro.Niti opće dobro.
Opće dobro kojega ćete se sjetiti kada bude kasno ili još gore...
nećete ga se nikada sjetiti.
Oznake: Osobna
nedjelja, 14.10.2018.
Djevojka sa tugom u očima
Sjaj u tvojim očima,kao suze kojima je zabranjeno teći.
Tvoja kosa na vjetru kao temeljac slobode koju si putem
pogubila.Neutralni ruž na tvojim usnama odvlači ljudima
pažnju od neizgovorenih riječi ispisanih krvlju i boli.
Crte tvoga lica prekrivene šminkom zamagljene svima.
Možda si pred nekima uspjevala sakrivati ožiljke,ali način na
koji šutiš i način na koji me ne gledaš govore mi da nisi jedna
od onih koja je živjela.
Previše je sivila u tim očima boje čokolade.
Po tastaturi si ispuštala svoje krikove,slovima iskrivljenim od
boli i tuge,brižno zakamufliranima u trećim licima.
Ali nitko te nije razumio,nitko te nije čuo.
Jer znaš,lipa,svijet danas nema vremena zastati,svijet danas
gotovo niti ne čita,pogotovo ne riječi koje izviru iz mjesta
gdje ni sunce ni mjesec više ne dolaze,pogotovo ne riječi
koje drhte i traže pomoć.
Ruku.
Možda te niti ja nikada ne bih zamijetio da tvoje riječi
nisu dirnule moje note.
Možda te niti ja nikada ne bih zamijetio da nam se nisu
preklapale tišine.
Možda i ja ne bih zastao.
Možda bi i ja kao ozebli čekao sunce.
U tišini.
Sam.
Baš kao i ti.
Oznake: Osobna
petak, 07.09.2018.
Đuka
Otkada ga poznajem,a to je gotovo cijeli moj život,uvijek ga je
neki vrag gurao tamo gdje ne treba.
Pravo da vam kažem,nikada on nije niti bio jedan od onih običnih,
normalnih i prosječnih ljudi.Trebalo je glavom kroza zid? Đuka će.
Na vrh krova pa po oluku dok stavlja klimu?Đuka će.
Treba istjerati stršljene iz stare šupe?Tu je Đuka.
Zapravo,najbliža riječ kojom bih mogao opisati veliku većinu
njegovih postupaka bila bi-abnormalno.
Đuka je imao sve ono što je velikoj većini ljudi i primarno u njihovim
životima,obitelj,prijatelje,auto,zdravlja i novca u dovoljnoj mjeri
da ne mora nikoga moliti za išta a ipak se ponašao kao da sve to
ništa ne vrijedi i da mu sve to nije dovoljno.
Kao da je njegov primarni cilj bio uništiti sve ono što je ili stekao
ili što mu je po obiteljskoj liniji pripadalo.Kao da je mislio da mu
sve to niti ne pripada.Po tome pitanju najdalje je otišao kada se
govori o zdravlju,sa alkoholom u koprodukciji sa tabletama provodio
je noći a sve je to začinjavao štekama i štekama cigareta.
Počeo si je uništavati zdravlje,najprije sitnicama pa sve očitije
i očitije,novac se je sve više topio što je uzrokovalo velike obiteljske
prepirke,neimaštine i selidbe.Zbog dugova je izgubio i prijatelje koji
su mu polako okretali leđa.Upao je u vlastiti limbo sa kartom u samo
jednome smjeru.Ali,Đuka kakav je već bio,tvrdoglav poput Ovna,
što je i bio u horoskopu,kao da je želio još dublje da se ukopa.
Još je više počeo piti,i alkohol i lijekove,a cigaretu je vadio iz usta
samo kada je naginjao flašu jer Đuka ne pije iz čaše.
Počeo je prelaziti granice fizičke izdržljivosti,sam i napušten od
svih koji su se sa podsmijesima smijali njegovim noćima provedenima
u zaraslim jarcima,napuštenim šupama i mrtvim kutevima.
Pod zadnje je postao inventar svih zabačenih birtija na periferiji
grada gdje je trpio raznorazna poniženja pijanaca i propalica nebi
li došao do koje kune za neku novu rundu.
Koji puta bi i uspio u svome naumu i tada su prestajale sve brige,
patnje i problemi koji su ga ikada tištili.Postao je baš ono čemu je
čitav život i težio-bezoblična crna masa ničega.
Oznake: Osobna
nedjelja, 19.08.2018.
Sunčani dan
Probudio ga je neugodan osjećaj u prsima.Odmah je znao što slijedi
iza toga.Već mjesecima nije imao napadaj i već se duboko
u sebi ponadao da su lijekovi uspiješno odradili svoju misiju.
Jesu kurac,pomisli dok se pokušavao uspraviti jedva hvatajući
uzglavlje kreveta.
Tijelo je glasno sviralo opću opasnost,srce je preskakalo
a živci su pomahnitali.
Preglasni koncert u njegovoj glavi
nije mu dopuštao niti da čuje svoje misli.Oblio ga je hladan
znoj.Dogegao se do kuhinje da uzme dozu lijekova ali ih nije
mogao pronaći u ladicama.
Uskoro će mu tijelo pomahnitati i znao je da neće više tu bol
i pritisak moći istrpjeti.Ne opet,ne više.
Vadio je noževe,žlice i vilice iz ladica i bacao ih po stanu,
prevrtao posuđe i panično počeo vrištati.
Zvukovi u glavi su se pojačavali paralelno sa pritiskom u grudima.
Srce mu je mahnito lupalo.
Bol je sve više postajala nepodnošljiva.
Borio se je da udahne zrak.
Imao je osjećaj da mu stotine udica i igli razdiru tijelo.
Sva buka velegrada,svi tramvaji,auti,strojevi,svi vrišteći
ljudi ugurali su se u njegovo tijelo i svojom nervozom i bukom
razdiru posljednje atome života u njemu.
Zgrčio je šake i počeo divljački lupati po prozorskom staklu koje
se je nakon petog,šestog puta sasulo u tisuće komada
od kojih je dobar dio ostao na njegovim krvavim dlanovima.
Izgubio je razum i više nije mogao kontrolirati tijelo.
Zatupljujuća buka u glavi jedva je nadglasavala lupanje
u prsima kada je zgrabio vilicu i počeo se bosti po rukama
Nije više osjećao ništa.
Krv je prskala na sve strane i bojala kuhinju u grimizno crvenu.
Ruke su mu već odranije bile izbrazdane ožiljcima pa su se
neke rane samo ponovno otvarale..
Agonija je trajala još neko vrijeme a tragovi njegovih crvenih
ruku ostajali su po cijelom stanu kao potpis ispod slike.
Netko je očito čuo njegove vriskove jer je začuo lupanje na
ulaznim vratima.
Odjednom je osjetio da je u njemu nešto puklo.
Jednostavno se je predao.Prišao je razbijenom prozoru
i pomalo neodlučno zakoračio.
Tijelo mu je udarilo u pločnik i sve je utihnulo.
Oko njega se ubrzo stvorila lokva krvi u kojoj je radoznala masa
ugledala sunčev odsjaj koji se odbijao od crvenog kolnika.
Oznake: Osobna
četvrtak, 16.08.2018.
Dobro jutro
Prokleti mobitel je baš bio preglasan,glasnoća me je stresla.
Pogledah na njega,budilica kaže 5,25h,na tren nisam bio siguran
koji je uopće dan.
Sranje,rekoh si u bradu i poklopih ga jastukom.
Već odavno mi je to prva riječ ujutro.
Puno duže nego otkada je ona zalupila ulazna vrata iza sebe.
Otišla je ima već četiri mjeseca.
I bolje,i za mene i za nju.
Jer bolje je,a primjer sam tome,bez osmjeha nego sa grčem
na licu.Snovi i stvarnost nisu isto.
Ona je sanjala kućicu u cvijeću,dvoje klinaca koje će razvoziti
na odbojku,tenis i kojekuda,maltezera koji sere po dvorištu
i laje na poštare pa da se onda svi smijemo tim sranjima...
Ja nisam sanjao-ništa.
Kada je dobra noć.
Kada nije dobra,poput ove,imao sam more.
Noćas sam bio zatvoren u prostoriji bez vrata i prozora
ničega nema unutra samo goli zidovi a ogromna betonska kugla
me je jurila po prostoriji dok sam ja mahnito bježao.
Zapravo,najstrašniji dio te more mi je bio onaj osjećaj
kada sam shvatio da ću se u jednom trenutku umoriti,
usporiti,i da sam tada-pregažen,zgnječen.
Srećom je zazvonio prokleti Xiaomi.
Ne znam zašto ovo uopće pišem,iz dosade valjda,jer sam
duboko svjestan da će ono što u mojoj ludoj glavi ima
ogromne proporcije biti svedeno na banalnosti napisane
priče koju će namjernik pročitati i nastaviti živjeti svoj
jadni život,no,za razliku od onih koji svoja iskustva čuvaju
za sebe,smatrajući to nekom svojom posebnošću,ja samo
želim isprazniti trulež kojom si svakodnevno punim glavu.
Umor mi se objesio kukama za podočnjake.
Možda da popijem još jedan Xanax,da me izravna.
Agitacija,nemir,napetost,govore mi sveznadari.
Mogu živjeti s tim.
Ustajem iz kreveta.
Javljam da sam bolestan i da neću doći na posao.
Umjesto doručka povlačim Edradour iz boce.Cask strenght.
Trgnula me je zvonjava mobitela.
Sedam je ujutro,tko sada zove,mamicu mu,pomislih.
Poskočio sam,više iznenađen nego uplašen.
Nekako je završio na parketu,ispod kreveta.
Napipao sam ga i pogledao prašnjavi ekran.
Žena sa kojom sam prethodnih dva-tri mjeseca održavao
sexualne odnose.
Vanjska je.Samo to još ne zna.
Nisam joj rekao,ne umijem da dam razumno objašnjenje.
Shvatititi će i sama nakon još kojeg ignoriranja,nadam se.
Palim radio na noćnom ormariću..sviraju Arctic Monkeys.
"Why´d you only call me when you´re high..."
Ustajem sa poda i prilazim prozoru.
Stavljam whisky na prozorsko okno,nalaktio sam se i gledam
na cestu.Gledam ljude sa visine.Kako ironično.
Neki kopaju po kontenjerima,neki žure,neki samo stoje.
Pljujem na pod i pratim pljuvačku na putu do pločnika.
Šest katova je smrtonosna visina,pomislih.
Potegnuh iz flaše razmišljajući da li je beton dovoljno tvrd.
Za moju ludu glavu.
Oznake: Osobna
nedjelja, 12.08.2018.
Dva u noći
Zaspali smo negdje oko dva iza ponoći.
Novi krevet i novo okruženje nisu mi baš pripomogli da
lakše utonem u san.
Osjetio sam svaki njezin okretaj u krevetu,svako približavanje
mome dijelu kreveta i svaki njen uzdah.
Ležeći,prebacila je noge preko mojih.
Njeni manikirani prsti su se presavijali na mjesečini koja je
kroz poluotvoreni prozor padala po našem krevetu.
Imala je one "fensi-šmensi" nokte kakvi se valjda nose na
najglamuroznijim premijerama i na seoskim svadbama.
"Šutljiv si danas",prošapće mi tiho okrenuta prema meni.
Osjetih toplinu njenog daha na obrazu.
"Šta je bilo"?
"Ništa,samo nemam ništa za reći,pa šutim."
Nastala je ona tišina koja postaje sama sebi svrhom,
tišina kada se dvoje ljudi ne razumiju i nemaju si što reći.
Gledam ju...njene čokoladne oči prodiru u moju glavu.
Okrećem joj leđa.
"Šta ti je,ne pravi se lud."
"Daj nemoj,poštedi me,nije mi ništa...nisam mislio na ništa
i nije mi ništa,zaboga.Ne volim kada mi se izgubi šutnja."
Naglo je ustala.
"Dobro",rekla je dvije tri oktave žešće nego inače.
Stavila je grudnjak na sebe i raspustila kosu koja je bila
vezana.I frizura je bila "po špranci",za vašar ili premijeru.
Whatever.
Otišla je u kuhinju i nije ništa progovorila
Utonuo sam u svoje misli,daleko od ove sobe okupane
našim znojem,daleko od nje.
Prenula me iz misli kada je zalupila vrata i izašla iz stana.
Ustao sam iz kreveta i širom otvorio prozor.
Jutarnji povjetarac ulazio je u sobu i ostavio tek poneku
naznaku mirisa da smo bili tu.
Zgužvana posteljina,nabacani jastuci i vlažne plahte ostali
su kao zadnji dokaz našega postojanja.
U kuhinji,na stolu,bila je poruka..."Iznesi jebeno smeće."
Konačno sam mogao da šutim.
Da budem kakav jesam,sada mogu živjeti u svojim tišinama,
mogu da je,ako poželim,razapnem po svjetlima ovoga grada
i da ju pustim u ovu sobu.
Sada ne moram ništa da razumijem,ništa ne moram shvatiti,
naučiti i prihvatiti,sada nema riječi pred kojima treba da
ustuknem,da se sakrijem,i nema razloga da sobom u kojoj
smo odjekuje strah padobranca kojem se nije otvorio padobran
dok zemlja nezaustavljivo juri prema njemu.
Sada,na nekom drugom mjestu,u nekoj drugoj sobi kraj
slično izgužvanih plahti,u nekom drugom svijetu,o nekom drugom
luđaku neobično sličnom meni,isto tako šuti neko drugi.
Oznake: Osobna
subota, 11.08.2018.
Lovac na snove
Viđam ju svakodnevno na ulici.
U parkovima,na klupicama i livadama na kojima me je ljubila.
U tramvajima dok gleda zamišljeno kroz prozore,na autobusnim
stanicama,u uskim prolazima i liftovima...
Volim ju,jebiga.
Njeno je ime u mojim večernjim molitvama i jutarnjim pjesmama.
Volim ju,onako pravo,romantično i čisto.
Pjesnički,nesvjesno i intuitivno.
Jednu noć sam sanjao da smo na Divljem zapadu.
Zadimljen i bučan bar,pijemo whisky i slušamo staroga
klavijaturista koji pokušava nadglasati buku i žamor jeftinih
prostitutki,tragača za zlatom i revolveraša.
Oko nas svi glume uglađenu gospodu i jedva skrivaju
kako je gutaju očima ne skidajući oči sa njenog tijela.
Ona im se smije a ja osjećam napetost.
Samo čekam koji će prvi krenuti na nju i mene.
Kreću....vadim revolver i pucam...pada prvi,drugi,treći.
Muzika više ne svira.
Bacam dolar na stol,grlim ju i izlazimo iz bara ostavljajući
žamor iza sebe.
Odlazimo u šetnju na jednu od najtoplijih noći u godini.
Otpušta korzet i govori mi kako želi ići kući.
Vidim joj nelagodu u očima jer ne zna što ja želim.
Ljubim ju sa olakšanjem znajući da je "kući" mjesto na
koje oboje mislimo.
Oznake: Osobna
srijeda, 01.08.2018.
San...još jedan
Sanjao sam da te više nema i sivo stopalo gradskog neba
zgazilo je moju praznu glavu i razlilo je pločnicima.
Razbijenoga čela sva sam si pluća razderao.
Pokidao sam košulju i kožu sa grudi noktima koji su sada crni
i zapušteni kao i lišće koje po ivicama počinje da truli.
Jer,više ništa ne liči na tebe.
Tražim miris tvoga parfema a nema ga.
Umjesto topline tvoga daha za vrat mi puše hladnoća.
Miris tvoga tijela i ukus tvoje krvi prodaju dječaci,pred mrak,
po tamnim rubovima gradskih ulica.
A nema ih.
Razlivenu toplinu tvoje postelje vežu u čvorove sestre u bolnici.
Dezinficiraju smisao tvoga osmijeha iz čaše iz koje mi davaju
lijekove da te zaboravim.
A ja ih ne gutam,lažem im,svima.
Brišu sa novinama toplinu riječi koje si mi govorila.
Žele mi te svesti na priviđenje,tek trik koji si šizofreničari sami stvaraju.
Ako i odem,ponijeti ću i tebe sa sobom,jer sada si negdje nigdje,
negdje u oblicima moga sna i priviđenja,nigdje gdje te tražim.
Sve su kuće ocrnjene i ruševne,trule grane vire im kroz razbijene
prozore a ja trčim mračnim ulicama i vičem tvoje ime.
Ne želim si priznati da si ti moj limbo.
I da te neću pronaći.
Ostaću sam pod razbijenom svijetiljkom ove neokrećene sobe,
u bijeloj košulji stegnutoj na leđima dok će mi lijekovima izvrtati
stvarnost iz mene.
I sve lijepo će umrijeti sa tobom.
I svakog proljeća gradski krovovi dugo će plakati suzama
otopljenog snijega.
Jer vidjeli su nas,zagrljene.
Oznake: Osobna
ponedjeljak, 30.07.2018.
LSD
Ljudska potreba za pronalaskom s kime ćeš "dijeliti život",
s kime ćeš "biti" dok vas "smrt ne rastavi" jednako me je
uvijek zbunjivala koliko me je i plašila.
Na neki,većini uvrnut način,imao sam određenu otpornost,
iako,fakt je fakt,svi oni simptomi barem početnog stadija
"bolesti" nisu me mimoilazili.
Sada shvaćam malo bolje tu ljudsku potrebu,taj eksperiment,
i dolazim do zaključka da je to jebeno posrana stvar.
Mislim,nemaš kontrolu i ovisiš o drugima.Nisam navikao na to.
A drugi,drugi uvijek zajebu,slažu,prevare,razočaraju.
Ono,lako se zajebavati kada ti imaš kontrolu,kada ti određuješ
pravila,platiš ceh kada ti je dosta i-fajront.
U ovoj rundi se sve broji,svaka riječ poviše jedne,,svaka krivo
protumačena poruka,svaka usputna svađa u kojoj je slađa nego
inače a ti se odupireš želji da ju poljubiš i udaviš u zagrljaju.
Svaki moj dugački pogled u nju kada pogađam kuda otplovi
u trenucima tišine,svaki njen poljubac iz misli mi briše mjesece
bez nje i bianco mi potpisuje predaju.
Šaraju mi misli dok ležimo i gledamo se.
Moguće je da i ja imam prste u njenom povlačenju u horizonte
daleko od moga kreveta.Jebat ga,nisam savršen.
A možda me uključi u svoju priču,možda ju baš ja spasim od
zlog zmaja u nekome svome ludom snu.Možda ju odvedem negdje
daleko,dalje od ovoga ispraznog života,dalje od ove učmalosti
i prosječnosti,nedefinirane budnućnosti,negdje gdje su kuće od
čokolade a prozori od marmelade.
A možda sam samo prevaren od Bogova i još uvijek plačam
neke stare neotplačene dugove prijašnjih života pa sam zato
bačen u kazanj pun slatkoga grijeha da se napijam iz njega
proklet time da nikada ne dođem do dna.
Ipak sam ja onaj naivni idealist od nas dvoje,jednostavno sam
takav i amen.Jebiga.
Ovako na prvu mogu smisliti barem desetak scenarija u kojima
se vračam kući sa šipkom u mome pokušaju da ju dokučim.
Ali,uvijek me vrati u onu čokoladnu kuću kada me nazove,
pošalje mi poruku ili me poljubi,osijetim tada kako mi srce pumpa
život kroz vene i tada ju poželim cijelu,samo za sebe.My precious!!!
Uvijek je tu negdje,pokloni mi osmijeh i razlog za život.
Droga,čista droga.
Oznake: Osobna
