Zar samo meni to ide na živce?
Te priče kako je nekad bilo bolje,bolje se
živjelo,putovalo i uživalo u životnim radostima.
Kada nije bilo kabelskih televizija i mobitela,kada smo
nabijali poluispuhane nogometne lopte ispod školskih
prozora,kada smo kao djeca najnormalnije hodali po
kvartovima sa lončakama i maskirnim prslucima,a ne igrali
Nintedo i tetris iza zaključanih vrata,kada se išlo po vodu
na bunar preko gnijezda bisnih pčela,kada se ratovalo
šprihericama i puhaljkama a ne dronovima,kada nije bilo
cijepiva niti lijekova pa smo čudno odjevene žene znali
spaljivati na lomači jer su prokleto selo....Takve stvari.
Glorificiranje prošlosti kao da je uvijek prikriveno leglo
izgovora za neuspjehe u sadašnjosti.
To je sustav psihološke obrane koji ima gotovo pa fizičku
mehaniku,jer,ako gledate unatrag,izbjegli ste ono s čim
se ne želite ili ne možete suočiti.
Ali,ima u tome sustavu još nešto,a to je izbjegavanje straha
od neizvjesnosti i možebitnog neuspjeha.
Ljepota prošlosti je u njezinoj svršenosti.
Ono što je bilo zauvijek će ostati dobro,ne traži truda i ne
donosi rizik.Ono što se događa ovdje i sada ne samo da
ne garantira uspjeh nego se bahati i traži angažman.
Svaki sutrašnji neuspjeh pitati će vas što ste učinili danas
da ishod bude drugačiji i bolji.
Svi to ponekada radimo,naravno,ja napose,kao što svi
radimo sve što je lako.Ili lakše.
Slušam Eagles i njihov Hotel California a pljujem po Kanyeu
Westu,sjetno spominjem vrijeme kada su svi znali tko su
Pam Grier i Alfredo Di Stefano,nedostaju mi dani kada sam
mogao ući u videoteku i posuditi Američkog ninju sa
Michaelom Dudikoffom,ma nedostaju mi dani kada su na
svakome uglu postojale videoteke.
Ali...to je lijeno i nezdravo.
Uvijek je sve najbolje sad.
Sve što živi ili postoji sad može postati dobro ili već jest,
uključujući i naše živote i ono što volimo.
Inače nam ostaju samo adolescenske uspomene i sjeta
svaki put kad se srcu oglasi Opća opasnost.
"...bili smo jednom najbolji,o nama su priče pričali..."
Post je objavljen 06.02.2019. u 20:38 sati.