the invisible man
nedjelja, 12.08.2018.
Dva u noći
Zaspali smo negdje oko dva iza ponoći.
Novi krevet i novo okruženje nisu mi baš pripomogli da
lakše utonem u san.
Osjetio sam svaki njezin okretaj u krevetu,svako približavanje
mome dijelu kreveta i svaki njen uzdah.
Ležeći,prebacila je noge preko mojih.
Njeni manikirani prsti su se presavijali na mjesečini koja je
kroz poluotvoreni prozor padala po našem krevetu.
Imala je one "fensi-šmensi" nokte kakvi se valjda nose na
najglamuroznijim premijerama i na seoskim svadbama.
"Šutljiv si danas",prošapće mi tiho okrenuta prema meni.
Osjetih toplinu njenog daha na obrazu.
"Šta je bilo"?
"Ništa,samo nemam ništa za reći,pa šutim."
Nastala je ona tišina koja postaje sama sebi svrhom,
tišina kada se dvoje ljudi ne razumiju i nemaju si što reći.
Gledam ju...njene čokoladne oči prodiru u moju glavu.
Okrećem joj leđa.
"Šta ti je,ne pravi se lud."
"Daj nemoj,poštedi me,nije mi ništa...nisam mislio na ništa
i nije mi ništa,zaboga.Ne volim kada mi se izgubi šutnja."
Naglo je ustala.
"Dobro",rekla je dvije tri oktave žešće nego inače.
Stavila je grudnjak na sebe i raspustila kosu koja je bila
vezana.I frizura je bila "po špranci",za vašar ili premijeru.
Whatever.
Otišla je u kuhinju i nije ništa progovorila
Utonuo sam u svoje misli,daleko od ove sobe okupane
našim znojem,daleko od nje.
Prenula me iz misli kada je zalupila vrata i izašla iz stana.
Ustao sam iz kreveta i širom otvorio prozor.
Jutarnji povjetarac ulazio je u sobu i ostavio tek poneku
naznaku mirisa da smo bili tu.
Zgužvana posteljina,nabacani jastuci i vlažne plahte ostali
su kao zadnji dokaz našega postojanja.
U kuhinji,na stolu,bila je poruka..."Iznesi jebeno smeće."
Konačno sam mogao da šutim.
Da budem kakav jesam,sada mogu živjeti u svojim tišinama,
mogu da je,ako poželim,razapnem po svjetlima ovoga grada
i da ju pustim u ovu sobu.
Sada ne moram ništa da razumijem,ništa ne moram shvatiti,
naučiti i prihvatiti,sada nema riječi pred kojima treba da
ustuknem,da se sakrijem,i nema razloga da sobom u kojoj
smo odjekuje strah padobranca kojem se nije otvorio padobran
dok zemlja nezaustavljivo juri prema njemu.
Sada,na nekom drugom mjestu,u nekoj drugoj sobi kraj
slično izgužvanih plahti,u nekom drugom svijetu,o nekom drugom
luđaku neobično sličnom meni,isto tako šuti neko drugi.
Oznake: Osobna
