Viđam ju svakodnevno na ulici.
U parkovima,na klupicama i livadama na kojima me je ljubila.
U tramvajima dok gleda zamišljeno kroz prozore,na autobusnim
stanicama,u uskim prolazima i liftovima...
Volim ju,jebiga.
Njeno je ime u mojim večernjim molitvama i jutarnjim pjesmama.
Volim ju,onako pravo,romantično i čisto.
Pjesnički,nesvjesno i intuitivno.
Jednu noć sam sanjao da smo na Divljem zapadu.
Zadimljen i bučan bar,pijemo whisky i slušamo staroga
klavijaturista koji pokušava nadglasati buku i žamor jeftinih
prostitutki,tragača za zlatom i revolveraša.
Oko nas svi glume uglađenu gospodu i jedva skrivaju
kako je gutaju očima ne skidajući oči sa njenog tijela.
Ona im se smije a ja osjećam napetost.
Samo čekam koji će prvi krenuti na nju i mene.
Kreću....vadim revolver i pucam...pada prvi,drugi,treći.
Muzika više ne svira.
Bacam dolar na stol,grlim ju i izlazimo iz bara ostavljajući
žamor iza sebe.
Odlazimo u šetnju na jednu od najtoplijih noći u godini.
Otpušta korzet i govori mi kako želi ići kući.
Vidim joj nelagodu u očima jer ne zna što ja želim.
Ljubim ju sa olakšanjem znajući da je "kući" mjesto na
koje oboje mislimo.
Post je objavljen 11.08.2018. u 11:10 sati.